Ljubav jednog vampira

1.

Dok se noć polahko spuštala, u meni se javila želja za slasnim obrokom. Poželio sam da topla krv proteče mojim grlom, a da zubima presiječem delikatan komad ljudskog tijela.
Eh, to maleno selo... koliko je stanovnika tu još ostalo? Možda par stotina, hiljadu, ili više? Šta ću jesti kada mojih žrtava više nestane? Hoću li umrijeti? Hoću li morati odseliti? Napustiti jedino mjesto koje mi je ostalo od mojih predaka?
Odmaknuo sam se od ogromnog prozora, kroz koji sam imao pogled na nebesko crnilo, te sam se ogrnuo tamnim plaštom. Nedugo nakon toga, našao sam se na brežuljku iznad tog malenog sela. Fenjeri su sijali ispred svake kuće u kojoj je neko ostao živ.
Sa visine su ta malena žuta svijetla izgledala kao nebeske zvijezde.
Čini mi se da će uskoro ponoć, pa sam se spustio u selo. Šetao sam krovom neke kućice. Miris slatke, mlade ljudske krvi mi je prošao kroz nos, te me odmah obavila neka hladnoća, pa sam se cijeli protresao. Oči su mi postale sjajne, a gornja vilica me na dva mjesta blago pecnula. Zinuo sam jako iz navike, a onda se u trenu spustio na blatnjavo tlo.

Hodao sam malenom prostorijom u kojoj se samo čuo zvuk disanja. Oči su mi zablješale, a onda sam ugledao mlado tijelo, koje ću istog trena primiti u ruke, pa ga u slasti pojesti u svom dvorcu.

"Kao da sam znala da ću biti sljedeća žrtva..." tihi glasić mi je prozujao u ušima, ali nije me to moglo omesti u mojoj namjeri. Više sam se približio malenom krevetu, a moja žrtva se u mraku nije ni mrdala. Inače vrište, plaču, viču, mole da to ne radim, ali ovo biće ovdje ne radi ništa od toga. Vidio sam par očiju koje su me tražile u mraku.

"Mislim da sam te čekala." Opet onaj glasić... Možda mi se priviđa ili šta? Već me počelo zbunjivati, pa sam zbog toga brzo odreagovao, te maleno tijelo zabacio na svoja leđa. Brzo sam izletio iz malene drvene kućice, pretrčao šumu, preskočio oborenu staru drvljad i velike stijene, a onda došao u svoje staro gnijezdo. U tih par trenutaka, nisam čuo onaj glasić i bilo mi je drago zbog toga.

Svoju žrtvu puštam na hladni kameni pod i kao nikada do sad, želio sam da vidim to biće koje mi se, po prvi put, obratilo bez vrištanja i buke. Uz pomoć nekoliko baklji koje su blještale na zidovima, jasno sam mogao vidjeti tijelo djevojke, na kojem je bila prljavobijela spavaćica. Jasno sam mogao prepoznati zelene oči koje su virile ispod čupave smeđe kose. Usne su joj bile blago otvorene dok je disala. Obje ruke je držala na hladnom tlu, dok su joj noge bile savijene u jednu stranu.

"Prilično si jak." Njen glas se pročuo sobom, sada jači nego ranije. U tišini sam gledao u nju, jer su ovo njeni posljednji trenutci života. Uredu je, neka ispriča šta ima. Naslonio sam se na zid skidajući komad starog plašta s glave dok sam ju promatrao.

"Čim si me onako lagano prebacio preko leđa i doveo ovdje." Rukom mi je pokazala oko sebe, a meni je došlo da se nasmijem.

"Zašto šutiš? Želim da čujem vampirski glas." Maknula je kosu s lica te me sada pogledala direktno u oči. Tijelo mi se zatreslo, a želja za delikatnim obrokom se ponovo probudila. Ali, morao sam priznati, izgledala je lijepo. Da, to je bila lijepa djevojka, lijepog lica. Izgledala je i više nego mirno i opušteno. Zar se nimalo ne plaši?

"Slobodno pričaj šta želiš jer nećeš moći još dugo."

"Ne možeš me preplašiti." Odmah je progovorila, a onda kao da se zamislila. Nakratko je gledala u mene, a onda ponovi progovorila:

"I da, imaš lijep glas." Po prvi put, nakon toliko godina ugledao sam osmijeh. Osmijeh koji je bio upućen meni. Osmijeh kojeg sam ja izmamio, u ovom slučaju, mojoj žrtvi. I njen osmijeh bio je divan i blag, nježan i djevojački lijep.
Gledao sam u njen osmijeh sve dokle god joj je bio na licu. Ubrzo je nestao, a ja sam se zamislio. Toliko dugo, ljudi su zbog mene samo plakali, vikali, ali nakon toliko vremena neko se nasmijao zbog mene.