Tračak svjetlosti

Trideset treće poglavlje

Nakon šetnje s Toretom vratila sam se natrag u svoju sobu, krojačice su još uvijek bile tamo.

Na zvuk otvaranja vrata obje su se okrenule prema meni, "Dok ste bili vani već smo počele raditi na haljini, trebala bi biti gotova za par sati. Taman prije Vašeg odlaska na bal. Kasnije će Vam doći napraviti frizuru ako nemate ništa protiv."

"Naravno, ostati ću ovdje ako je u redu." , obje su kimnule glavom i vratile se svom poslu oko haljine.

Sjela sam na krevet i neko vrijeme sam ih čak promatrala kako to rade. Radile su to puno brže i točnije nego ljudi, izgledale su gracioznije također. Činilo se da će i prije vremena još biti gotove.

Nastavila sam još pomno promatrati dok se nije čuo kucanj na vratima, "Slobodno!"

Vrata su se odškrinula i jedna sićušna vila zelene kose je promolila svoju glavu unutra, "Dobar dan, kraljica me poslala da Vam napravim frizuru za bal ako želite."

"Naravno." , uputila sam joj blagi osmijeh kako bi ju malo opustila. Činilo se kao da je pod stresom  dosta, "Uđi slobodno, nemoj se sramtiti."

Nasmiješila se i ušla zatvarajući za sobom vrata, stala je na par metara dalje od mene. Tada sam imala priiku bolje je proučiti.
Bila je nižega rasta, zelena kosa i smeđe su savršeno išle uz njezin cjelokupni izgled i pojavu. Kosa je bila u urednoj pletenici sto je bila do njezina struka, što je očekivano jer ipak zna s kosom.

"Možeš slobodno sjesti ovdje, nemam ništa protiv." , imala sam osjećaj kao da za svaku stvar, čak i onu najmanju da traži moje odobrenje.

Kimnula je glavom i sjela do mene, pokazala mi je prstom da se okrenem, "Kakvu frizuru želite?"

Iskreno nisam ni sama znala, niti sam razmišljala o tome nešto, "Ne znam, možda da mi jednostavno ispletemo pletenicu, ili tako nešto."

"S tim bi mogli biti dosta brzo gotovi, tako da ćete još imati slobodnog vremena na rukama." , osjetila sam kako je uzela moju kosu u svoje ruke i krenula na posao.

"Ideš li i ti na bal?" upitala sam ju kako bih mogla održavati barem neku vrstu komunikacije. Bilo bi mi vrlo neugodno sjediti u tišini, uvijek je bilo ugodnije uz razgovor.

"Idem, ali još trebam otići poslije da pokupim svoju haljinu od krojača."

"Kakvu ćeš imati?"

"Žuta, jednostavna gore uska bez rukava, a od struka ide do malo iznad koljena i lagano se širi. Mislim da je to zapravo elegantno u jednu ruku, jer se fokusira samo na njezin izgled, a ne što je na njoj."

Zapravo mi se počela sviđati kao osoba zbog ovoga što je sada rekla, "Kako se zoveš?"

"Zeneth."

"Lijepo ime, svi ovdje zapravo imate unikatna imena."

"Kakva su imena u ljudskom svijetu? Mnogi kažu da su užasno čudna i glupa." , nasmijala sam se na to što je rekla.

"Tako i neki ljudi bi vjerojatno mislili za vaša imena, ali da ima nekih imena što su ekstra čudna. Moje ime je još super iskreno." , čula sam ju kako se iza mojih leđa nasmijala, to je odmah izmamilo osmijeh i na moje usne. Napokon sam s nekim drugim osim Toreta pričala i uživala.

"Vjerujem Vam."

"Ne moraš mi se formalno obraćati, nepotrebno je. Zovi me An."

"Hvala An. Gotova ti je frizura ako želiš se pogledati u ogledalu." , ustala sam se i prišla ogledalu. Bila je prelijepa debela pletenica, ostavila je par pramenova šiški koje su mi savršeno uramljivale lice.

"Prelijepo si ovo napravila sviđa mi se." , okrenula sam se prema njoj, ustala se polako s mojega kreveta i uputila mi osmijeh.

"Drago mi je to čuti."

"Koliko si često u dvorcu?"

Otvorila je vrata i stala, "Kada me god trebaš samo pozovi, uvijek sam u blizini." , nakon toga je izašla kroz vrata. Ovo je bila moja šansa da je sprijateljim s nekim iz ovog svijeta. I planirala sam ju uzeti.

"Vaša haljina je gotova, želite li ju odmah sada obući?" jedna od krojačica mi se obratila dok je druga držala haljinu.

Bilo je vrijeme da se krenem spremati za bal, "Naravno."