Bila je to jedna, za neke sasvim obična noć. Još jedna u nizu, još jedna noć poslije koje svane novi dan u kojem svi žure za svojim obavezama.
Za neke je to bila noć odluke, za neke je bila noć predaje, za neke noć prekretnice. Za svakog je bila nešto a
za mladu Emmu ova noć je bila borba, borba za opstanak, borba za goli život.
Osjetila je okus metala u ustima i ispljunila vani sadržaj dok joj je iz nosnica tekla krv u slapovima.
Posjetila je sama sebe da više ne smije otići ni do trgovine bez oružja, nikada više, ne ako se izvuče noćas iz ovog sranja.
Nije da se nije mogla obraniti i bez oružja ali bilo ih je previše ovaj put a sada se nalazila u nekoj mračnoj prostoriji sa još jednom osobom. Ženskom osobom, bila je sigurna da se ispod one maske skrivala žena.
"Odveži me i ne budi kukavica."
Ispljunula je vani još jednom krv i zatim se zagledala u osobu ispred sebe.
"Bojiš se zar ne? Zato ste me i zavezali jer znate da sam jača, mislim ti znaš da sam jača."
Rugala joj se iako nije bila u poziciji da se izruguje ali to je bila Emma, bilo je jače od nje.
Bila je prkosna, puna inata i tvrdoglava, užasno tvrdoglava.
Dobila je samo kratko "odjebi" ali Emma nije posustala.
"Hajde, odveži me i idemo jedan na jedan. Ja nemam čak ni oružje a ti vidim imaš."
Nastavila je govoriti jer se nije željela predati, ne bez borbe.
U životu nije imala što izgubiti, imala je samo sebe. Nije imala ni prijatelje ni prijateljicu a nije imala ni roditelje.
Sve su joj uzeli još dok je bila tinejdžerica.
Nije imao tko za njom ni zaplakati, možda koji kolega iz policije i to je to.
Najviše bi žalio njezin nadređeni, gospodin Salvador detektiv u pedesetim godinama i čovjek kojem je dugovala jer je učila od njega.
Emma je bila jedna od žena u Swatu i bila je na korak da pređe u FBI. Do duše još je vagala tu odluku a sada je sigurna da će je odgoditi na neko vrijeme.
Negdje je pogriješila. Nešto nije bilo kako treba i morala je preživjeti da bi otkrila što točno nedostaje u toj slagalici za koju je mislila da ju je završila.
"Kukavice!"
Izgovorila je a zatim osjetila još jedan udarac, ovog puta u oko.
"Udaraš kao pičkica!"
Nije se dala, neka je prebije ali do zadnjeg će je provocirati.
"Odveži me kučko da vidiš kako se tuče!"
Znala je da je ozlijeđena, rame joj nije bilo kako treba ali sutra će plakati. Noćas je odlučila da će se boriti.
Taman se spremala za još jednu uvredu kada je osjetila nož na svome dlanu. Tada je znala da će ju odvezati ali da će ju i povrijediti.
Hladni metal na njezinoj ruci samo je podigao adrenalin, njezino srce je još brže tuklo ali ne od straha nego od želje za borbom. I jebeno je znala da će ju dokrajčti čim je odveže.
Osjetila je kako joj oštrica probija kožu i toplinu koja se širi ostatkom njezine šake.
Nije vrištala, nije cvilila a ni molila iako je prolazila vrašku bol nije ni glasa pustila.
Što je ova fizkička bol na spram one koju je nosila po sred svoje duše i srca već godinama.
Ništa....
Čim je osjetila da su joj ruke slobodne nogom je odgurnula stolicu na kojoj je bila zarobljena a onda je dohvatila ženu u svoje ruke.
Da, bila je žena, sada je bila sigurna dok je omatala svoje krvave ruke oko njezinog tankog vrata.
"Već sam ti rekla da udaraš kao pičkica." Govorila je ubrzano i trebalo joj je još nešto od nje, trebalo joj je da ju još više rasrdi.
Bilo joj je najlakše da ju ubije odmah ali ne bi osjetila zadovoljstvo.
Odgurnula ju je rukama na zid ispred sebe i čekala njezin idući korak.
Sada je ona bila na redu.
"Hoću da se boriš!"
Vikala je iz sve snage a onda je osjetila oštru bol u već ozlijeđenom ramenu.
Samo na kratko je spustila pogled na svoje rame a onda prijetećim pogledom fiksirala nju.
"Jebem ti mater!"
Opsovala je i brzim potezom povukla nož vani te ga odbacila na pod.
"Sada ću ti jebat mater!"
Skoro da se bacila na nju i opalila je šakom po sred nosa.
"Jesam li ti rekla da se samnom ne zajebava?"
Govorila je dok ju je udarala sve jače i jače.
"Ti bi se igrala igrica ha!?"
Govorila je bez prestanka a onda ju je bacila na pod.
Gledala je u nju iako joj nije mogla vidjeti lice znala je da ju je udesila.
"A sada ću te vratiti na tvorničke postavke!"
Oštro je izgovorila a zatim je odjeknuo bolan vrisak žene koja se zamjerila Emmi.
Čuo se zvuk pucketanja kostiju a zatim i lomljenje kosti jezivo je odjeknulo ovom mračnom prostorijom.
"Sada da vidimo tko si ptičice."
Izgovorila je prije nego je pucanj odjeknuo.
Bacila se na pod i dohvatila pištolj koji joj je bio na dohvat ruke, okrenula se takvom brzinom i pucala u visoku siluetu ispred sebe.
Nije gađala u srce ni u glavu, Emma je gađala u ruku u kojoj je pištolj.
Znala je da možda nosi pancir, znala je da će imati vremena pucati u nju s toga i jest pucala u ruku i pištolj je pao na pod do njegovih nogu. Brzinom je
ustala i šutnula nogom pištolj što dalje a onda i njega opalila šakom.
"Na krivu osobu ste se namjerili društvo!"
Zadala mu je još jedan udarac, ondje gdje muškarca najviše boli a zatim uzela i njegov pištolj i istrčala vani.
Znala je da ne smije ostati unutra i zabaviti se s njima kako bi htjela jer nije znala gdje je ostala ekipa i koliko su do vraga naoružani.
Istrčala je vani na hladnoću, nije znala ni gdje se nalazi ni kako da dođe do neke kuće koja bi joj mogla biti jedini spas.
Trčala je strnovitim stazama ni sama ne zna koliko dugo, trčala je dok nije ostala bez daha a onda je ugledala svijetla.
Blizu je nekog sela ali ne zna još uvijek gdje točno.
Sada se već lagano kretala jer nije imala snage više ni za trčati, bol u ramenu je postala nesnosna a krvarenje se pojačavalo.
Znala je da mora usporiti svoj hod baš iz tih razloga ako se ne želi onesvjestiti i završiti kao hrana psima lutalicama.
Spustila se u osvjetljenu ulicu i nedaleko od sebe ugledala taxi.
Pomislila kako je i Bog nanjezinoj strani ovaj put. Nije znala ni koliko je sati kao ni gdje se nalazi ali u tom autu je vidjela svoj spas.
Požurila je do taxija te pokucala na prozor.
Vozač se prepao toliko da je počeo vrištati a kako i ne bi, vjerojatno je izgledala kao luđakinja.
Bila je krvavog lica, vjerojatno čupava i krvavih ruku s toga ju nije iznenadila vozačeva reakcija.
Posegnula je u džep svoje jakne a onda je do nje dopirao njegov glas "nemoj me ubiti" osmjehnula se na njegove riječi i pokazala mu značku.
Kimnuo je glavom u znak potvrde a ona je konačno otvorila vrata i sjela.
Izdiktirala je svoju adresu a vozač se šokirano okrenuo prema njoj misleći da se šali ali vrlo brzo je shvatio da u njenom glasu nema ni trunke šale.
"Gdje sam ja?"
Zbunjeno je pitala jer već je osjećala znakove slabosti.
"Skoro na granici sa Kolumbijom."
Jednostavno je odgovorio a ona je njegovim odgovorom samo potvrdila da je napravila neki propust.
"Nema veze, platiti ću ti duplo samo me vozi."
Umorno je odahnula i naslonila svoju glavu na stražnje sjedište.
Trebala je doktora, trebala je šivanje, trebala je vode. Svašta nešto joj je trebalo ali trebala je doći kući.
"Imate li prvu pomoć?"
S nadom u glasu je pitala a vozač joj je dobacio kutiju uz sažaljiv osmijeh.
Emma nije željela da ju se žali, nije željela tugaljive poglede i pomoć bilo kakve vrste.
Sa osamnaest godina ostala je sama i znala se boriti za sebe.
Imobilizirala je rame, stegnula zavojem rane i zaklopila svoje oči.
"Vozi, samo vozi."
Jedva nekako je prozborila prije nego ju je san savldao.
Sada je bila sigurna i na putu kući a baš kod kuće dočekati će ju nova ni malo ugodna iznenađenja.
Nije znala da je ovo i za nju noć prekretnice.
U ovoj noći sve počima a kako će se završiti i kada nije znala.
Evo ga dragi moji! Odlučila sam pisati nešto novo pa da vidimo kako ću se snaći.
Prvi put pišem u 3. Licu i ne znam snalazim li se dobro ali idem pokušati.
Naravno kroz ovu priču ubaciti ću malo i humora, malo akcije i jednog zgodnog vojnika!
Kakva bi to priča bila bez one akcije jel tako😂
Cover za ovu priču je napravila InnaMoore još 19.06.2018 god.😂😂😂
Inna odličan je i hvala ti jopet😂😂😂
A vi mi pišite vaše dojmove!
Jedva čekam❤❤❤
