Ljubav jednog vampira

3.

Po prvi put svoju žrtvu nisam pojeo u dvoru, i po prvi put sam ukrao nešto ljudske hrane kako bih nahranio svog ljudskog gosta. Oh kako to samo ružno zvuči, ali bila je to istina. A ja sam bio slab na nju.
Nikad nisam vjerovao da ću se na taj način smekšati. Nisam mogao da je ubijem, nisam mogao ništa, osim da donesem nešto hrane koju sam ukrao za nju, da joj spremim neku sobu za spavanje, to sve samo jer je ona neko ko hoće da me sasluša, da sa mnon priča, da me nasmijava.
Stigao sam u dvor poprilično prljav, nosio sam šerpu u kojoj je bila neka čorba. Ušao sam odmah u dnevnu, a ona je nervozno sjedila na kauču gdje je i do sad sjedila. Grizla je svoje zanoktice, njene zelene oči su me prodorno pogledale, te sam se na trenutak začudio.

Šta joj je?

"Donjeo sam ti nešto hrane." Moj glas se začuo prostorijom. Spustila je glavu i gledala u prste kojim se sada igrala u krilu.

"Nisi trebao." Glasić joj je bio toliko tih da sam jedva čuo šta je rekla. Posmatrao sam je par trenutaka. Očito nije htjela pričati sa mnom, a ja sam želio da pojede ovo što sam joj donio. Ipak sam krao za nju, da ona ne bi bila gladna.

Otišao sam u kuhinju, a siguran sam da je digla pogled i gledala za mnom. Otišao sam po tanjir i kašiku, i sa svim tim u rukama, produžio sam do trpezarije.
Pogledao sam u dugi drveni stol ispred mene, za kojim je bilo deset stolica koje su nekada sve bile zauzete. Na jednom čelu je sjedio moj djed, na drugom moja baka,  nas četvero djece sjedilo je na lijevoj strani, moj otac, majka, i očeve dvije sestre sjedili su sa desne strane. Naši osmijesi su mi prozujali ušima, bili smo jedna velika i sretna porodica. Ali onda sam shvatio da toga više nema. Da sam ostao sam, kao zvijer, lutao sam ovim dvorcem, a nisam mogao da umrem. Volio bih da je ova djevojka biće koje će me održati u životu, koje će moj život unormaliti makar za jedan nivo. Čak i ako pristane na to i ako to mogne, ja joj ne mogu uzvratiti ni na koji način. Sjetio sam se vibracija koje sam osjetio kada sam joj pružio ruku, kada me je zagrlila,... To je, jednostavno, nemoguće.
Uspio sam da se vratim u normalu, spustio sam tanjir i kašiku na stol, kao i šerpu sa čorbom. Otišao sam po bokal sa vodom i čašu. Postavio sam sve za nju, a onda sam se vratio u dnevnu. Pogledala me je dok je sjedila na istom mjestu.

"Dođi." Pozvao sam je, samo je odmahnula glavom kao odgovor. Pogledao sam je poprijeko i ponovio joj da dođe. Napokon je ustala, ali sam vidio kako se rukama obrgrlila i shvatio sam da joj je hladno. Bez riječi smo stigli u trpezariju.

"Izvoli." Prozborio sam. Zauzela je mjesto za kojim je stajao tanjir i jelo te je protrljala svoje ruke u hladnoći koju je osjećala.

"Hvala ti." Tiho je izustila, a ja sam se nasmijao. Nakon je progovorila.

"Ubrzo se vraćam."  Napustio sam prostoriju i brzo otrčao u sobu moje sestre. Bila je prašnjava i prljava.
Elizabeth je uvijek voljela odjeću. Znala je po par puta na dan da se presvuče. Otvorio sam njen drveni ormar i posmatrao ga. Nisam se razumio u žensku odjeću, ali sam znao da mi treba nesto toplije od iznosane spavaćice. Prvo sto sam ugledao bio je debeli dzemper. Trudio sam se da ga izvučem bez da išta oborim. Bio je to siv dzemper, topao i dug. Nadao sam se da će joj moći. Pogledao sam u donji dio ormara, bilo je dosta pantalona koje je Elizabeth nosila kada bi išla da jaše svoga konja. Kako mu ono bijaše ime?  Dia. Skraćeno od 'dijamant'. Oh, koliko ga je samo voljela..
Uspio sam pronaći i neku majicu dugih rukava. Sva tri odjevna predmeta sam uzeo u ruke i ponio u prizemlje. Iskreno sam se nadao da će joj moći jer nisam želio da se smrzne ovdje. Ušao sam u trpezariju, a ona je jela svoj posljednji zalogaj.

"Hvala ti na ovome." Obrisala je usne i napila se vode, nakon čega mi je uputila osmijeh.

"Nema na čemu. Ova odjeća je nekada pripadala mojoj sestri, nadam se da će ti moći." Ustala je, a ja sam joj pružio odjeću. Uzela ju je oprezno, kao da je pazila da me ne dotakne. Pogledala je u mene kada je shvatila da sam to primjetio.

"Ne želim da se osjećaš čudno." Slegnula je ramenima odjeću primajući što bliže svojim prsima.

"Nije to sada problem, jeo sam." Nasmijao sam se. Bilo je slatko to što se brinula da ja ne osjećam nelagodu. Pokazao sam joj prostoriju u kojoj može da se presvuče, dok sam ja izašao van. Išao sam kroz mrak sve do stare šupe koja se nalazila iza dvorca. Uzeo sam željeznu kantu u koju sam ubacio isječena drva koja je prije dosta godina isjekao naš sluga Dimitrij. Drva su bila stara i suha, siguran sam da će brzo zagrijati dnevnu sobu. Vratio sam se u dvor, kantu sam ostavio ispred kamenog kamina ispred kojeg sam sjeo.

"Pomoći ću ti." Njen glas me je prekinuo u uzimanju drva. Okrenuo sam se, a ona je postiđeno stajala ispred vrata. Pantalone su joj lijepo stajale kao i dugi džemper i majica. Klimnuo sam joj glavom. Tiho je koračala prema meni, čučnula je na pod uzimajući drvo koje je ubacila u kamin.

"Moje ime je Diana." Prozborila je uzimajući drugo drvo. Pogledao sam je, pogledi su nam se susreli. Njene zelene oči gledale su moje onako prodorno. Nasmiješila se i smaknula pogled kako bi ubacila drvo u kamin.

"Zadovoljstvo mi je, Diana. Imaš prelijepo ime." Zapalio sam vatru na sredini kamare drva u kaminu koja se polahko počela plamsati na cijelu kamaru.

"Zadovoljstvo je i sa moje strane. I, hvala ti." Okrenuli smo se jedno prema drugom i tako sjedili dok je vatra lagano gorila pored nas.