Između dva svijeta

3. Igor

Dum! Dum! Dum-dum!

Zagrlim jako jastuk i priviknem oči na dnevno svjetlo. Opet sam nenaspavan, a i pod jakim utiskom sna koji sam upravo sanjao.
Bio sam negdje na nepoznatom mjestu i oko mene je sve bilo pusto. Potom sam vidjeo kućicu, malu trošnu, i u njoj svjetlo. Sve oko mene je počelo da me guši a koraci su bili teški. Bila mi je tako blizu i što sam ja više trčao da vidim to svjetlo koje me privlačilo to je kuća bila dalja. Trebala mi je taniskra da bi otjerao mrak ono sebe, a strah me prožimao u svakom trenu. Čuo sam šapat u toj tami, vapaj za pomoć i htjeo sam pomoći ženi koja me dozivala, ali nisam znao kako. Ne znam ni ko je, ali stce mi je lupalo kao ludo dok me preklinjala za pomoć. Tonuo sam, magla je prekrivala sve, ništa više nisam mogao vidjeti. Jecaji su nestali kao i mala iskrica u kućici. Mrak me progutao i probudio sam se u suncem okupanoj sobi, zadihan, a srce mi je bubnjalo kao i u snu. Podsjetio sam se nekočiko puta da je to samo san. Pojma nemam šta sam sanjao ni šta to znači, a da bi problem bio veći ni Martina mi ne da mira. Nju ne vidim u snovima, tamo ne zalazi, ali mi na javi ne izlazi iz glave. Pokušavao sam da je pročitam onako kako bi to ljudima često radio po izrazu lica, ali nju nisam mogao. Osim straha ništa drugo nisam vidjeo u tim očima, a zbumjenosti na licu.  Svaka druga misao je ona, a evo osvanuo je i treći dan kako je izbjegavam. Kukavički od mene ali neophodno iako se borim protiv samog sebe. Nikad nisam imao više problema kontrolišući svoje nagone zbog žene. Osjećao sam se iscrpljeno i fizički i mentalno.   Nisam trebao da je dodirnem i saznam koliko su joj glatki obrazi a koža mirišljava, mogao sam živjeti bez tog saznanja, a sad samo trebam više. Ttebam još, jwr je samo jedan dodir izauvao ovisnost, jedan nevin poljubacvu obraz. Šta bi bilo da sađ joj poljubio one rumene usne? Nisam sav svoj dok takav scenario razvijam u svojoj glavi. Znam šta znači ono brujanje kroz mene kad god mi dođe u misli. To je neopisiva navala strasti kakvu nikad nisam osjetio na sam dodir. Dok sam je unosio u kuću nakon što se onesvjestila prvo sam mislio kako bi za bilo koga uradio isto. I bi, ali ni za koga se ne bi brinuo toliko. Privukla me na drugačiji način, bez koketiranja, smješkanja, oskudnog odjevanja ili nametanja. Ima nešto u njoj što mi na neki čudan način izaziva oprez, ali to nešto isto tako želi onu djevojku prigrliti i ne pustiti. Da li to muškarac u meni vrišti za oslobađanjem ili samo osjećam neku vrstu nostalgije za životom kakav sam vodio? Martina je pokretač nečeg velikog s čim sad ne mogu da se nosim. Njoj treba stabilan muškarac, pun razumijevanja i bez tereta uz sebe, koji će joj moći posvetiti svu pažnju, a ja taj nisam. To što me privlači mogu potisnuti negdje u stranu i vjerovatno će me kroz nekoliko dana i proći. Čim nađem neku koja će mi malo skrenuti misli.

"Tata" vrata se otvoriše i osmjeh mi zaigra na usnama. Sonja ulijeće u moju sobu noseći u ruci dvije haljine. Zelenu i plavu, a obadvije imaju cvjetni uzorak. Vjerovatno se spremaju negdje a ja sam i te kako zainteresovan za još koji sat drijemanja.

"Sunce tatno. Kaži" ona skoči na krevet i poljubi me u obraz, ali se brzo odmaknu od mene i namršti.

"Bodljikav si kao jež. Neću se maziti s tobom. Koja haljina mi bolje pristaje? Plava ili zelena" prvo napravim mentalnu zabilješku da se moram obrijati jer to juče nisam obavio a potom dobro pogledam haljine koje drži. Zelena definitivno zbog boje očiu a plava isto ne bi bila promašaj.

"Zelena srećo. Obuci zelenu. Kuda ideš" pitam je dok poskakuje i uzima obadvije haljine u ruke.

"Baka me vodi sa sobom u kupovinu. Ide i teta Smiljka sa Sarom. Mi ćemo u igraonicu, a one će na kafu" možda bi i ja trebao s njima, ali kad već imaju isplanirano onda neka se same i zabave.

"Važi. Ja ću još malo da odspavam i onda ću da nam pripremim i bazen. Lijepo se provedi" dobacim joj prije nego li je zalupila vrata dovikujući moju majku. Sav moj svijet se okreće oko nje i za nju, a kad je ovako srećna, ne postoji niko srećniji od mene niti zadovoljniji. Vratio sam se drijemanju, bio sam između jave i sna kad se oglasilo zvono na vratima. U prvi mah sam ga odlučio ignorisati, ali potom se sjetim da moja mati ima širok drzštveni život i da vjerovatno ne znaju svi da sam tu. Navučem donji dio trenerke na sebe umjesto pidžame i nevoljno napustim svoj krevet. Zvono se oglasi još jednom i ja požurim niz stepenice i otvorim vrata. U trenutku sam ostao bez vazduha kad sam je vidjeo onako okupanu jutarnjim suncem blago zabrinutu.