Ti si moja sudbina

25. Naša beskonačnost

           

"Prave ljubavne priče se nikad ne završavaju."

Trideset pet godina kasnije

Vila Arsoy, Istanbul

Stara Melek sjedila je u velikom salonu.Sa  radošću se prisjećala svakog trenutka provedenog sa dragim osobama. Pregledala je porodični album i slike iz mladosti.

Dočekala je unučiće od svog jedinog sina. Njihovi osmijesi ponovo su ispunili vilu Arsoy. Mehmet Dzan je svakog dana pažljivo slušao priča koje mu je Melek pričala o njegovom ocu. Uspješno je nastavio koračati putem ljubavi kojim su oni hodali. Oženio se prelijepom djevojkom koju je upoznao prilikom svog putovanja u Antaliju. Nastavio je zajedno sa Yigitom vođenje "Binyapi". Postali su nerazdvojeni poput njihovih očeva. Emre je osjetio da ima tu dužnost da im ispriča o njihovom prijateljstvu što je i radio sve do svog posljednjeg daha. Pridružio se svom prijatelju prije godinu dana. Melek i Bahar su svoje pozne dane provodile zajedno prepričavajući događaje i doživljaje iz svojih života.

"Mehmet Dzane.",tiho je pozvala Melek. Nakon što je ugledala njegovo lice,blago se osmjehnula.

"Sine moj",nježno je rekla:"Bio si moja radost i moj ponos. Neka tako bude i kada odem. Tvoj otac i ja ćemo te paziti iako nas neće vidjeti."

"Znam,majko.",rekao je Mehmet Dzan,dok su mu se suze slivale niz lice:"Ali zašto to govoriš?"

"Ne plači,sine. Osjetim kao da se moj život bliži kraju.",polako je podigla ruku i obrisala suze sa njegovih obraza:"Sjećaš  se priča koje sam ti govorila kada si bio mali?"

Klimnuo je glavom,a zatim tiho rekao:"Kada izgubimo onoga koga volimo,oni nas nikada ne napuštaju. Samo se presele na posebno mjesto u našem srcu."

"Čak iako smo daleko od tebe,uvijek ćemo biti tu sa tvoje lijeve strane,u tvom srcu.",tiho je rekla,nježno prolazeći po njegovom licu.

Polako je ustao,te zagrlio svoju majku i zaplakao poput malog djeteta. Njene stare ruke prolazile su kroz njegovu mekanu kosu.

"Mehmet Dzane,otvori moj radni stol. U njemu ćeš pronaći pismo svog oca i jedan dnevnik.",tiho je rekla.

Mehmet Dzan je otišao do njenog stola iz njega izvukao pismo i crni dnevnik,te se brzo vratio kod Melek.

"Pročitaj ga.",tiho je rekla Melek sa osmijehom.

Mehmet Dzan je pažljivo otvorio koverat i iz njega uzeo davno napisano pismo. Neko vrijeme je posmatrao pažljivo ispisane riječi,a zatim ga počeo čitati:

"Sine,moj ponosu i srećo...

U ovom trenutku kada čitaš ovo pismo,ja nisam sa tobom,ali ti si već sigurno odrastao momak. Ne tuguj sine,jer nisam tu. Posmatram te sa nekog boljeg mjesta,vjeruj mi.

Sigurno ćeš se pitati šta to održava čovjeka u životu? Održava ga ljubav i vjera. Vjera u ljude,vjera da će jednog dana sve doći na mjesto. Prošao sam mnogo toga,mnoga toga sam naučio,ali ono najbitnije jeste da volim i da praštam. Ako te ikada povrijede,oprosti im. Jer to su ljudi,uvijek će radije vidjeti tuđu nesreću nego sreću. Ali ti ne budi takav. Neka te tuđa sreća čini srećnim,onda ćeš shvatiti šta to zapravo znači.

Možda sam ispao loš otac,jer nisam bio uz tebe kada ti je to bilo najpotrebnije,ali oprosti mi. Znam da se tvoja majka trudila da popuni tu prazninu koju sam ja napravio. Žao mi je zbog svega. Žao mi je što nisam bio tu kada si izgovorio svoje prve riječi. Žao mi je što nisam bio tu kada si napravio prve korake i što te nisam mogao podići kada si pao. Žao mi je,jer nismo mogli satima pričati o djevojci u koju si se zaljubio. Nadam se da mi možeš oprostiti.

Ne dozvoli da u životu izgubiš svjetlo i padneš u očaj. Sve što ti se desi,desilo se sa razlogom.  Ne možeš otjerati iz svog života ono što u njemu treba da bude,bez obzira koliko se trudio. Vjeruj da je sve tu za tvoje najveće dobro,iako želiš da ga se riješiš. Ljudi koji su otišli iz tvog života će se vratiti ako u njemu treba da budu. Ako se ne vrate,znači da im tu nije mjesto. Ništa ne odlazi,dok te ne nauči ono što treba da znaš. Ništa ne dolazi,dok ti ne budeš spreman za novi početak. Ali se sjeti sine,svaki dan je prilika za novi početak.

Ono najbitnije što želim da zapamtiš jeste da ne sudiš drugim ljudima,jer ne znaš kakva se priča krije iza njihovog ponašanja. Često se smijemo iako se u sebi lomimo na hiljade komada. Često kažemo i ono što ne mislimo,pa nas te riječi više posijeku nego bilo koji noževi. Zato slušaj svoje srce. Jer očima je nevidljivo,ono što je srcu vidljivo.

Tvoj otac koji te voli i koji će te uvijek voljeti,

          Mehmet."

Polako je savio pismo,,a zatim obrisao suze koje su slivale niz njegove obraze.

Melek je pažljivo prolazila rukama preko crnog dnevnika,a zatim pružila Mehmet Dzanu.

"Ovo je nešto što sam godinama pisala. Pišući ovo oživjela sam svaku uspomenu na mog Mehmeta.",rekla je Melek uz osmijeh,pogledavši još jednom u dnevnik:"Priča o ljubavi koja nije poznavala riječ nemoguće."

Melek se nježno naslonila na Mehmet Dzanovo rame,a zatim sklopila svoje oči. Okrenuo se ka njoj,ali njene ruke su bile hladne,dok se njeni otkucaji srca prestali. Pokušao je da zadrži svoje suze,ali bezuspješno. Prošao je rukom kroz njenu kosu,a zatim ostavio poljubac na njene obraze.

"Zbogom,majko. Uskoro ćeš biti sa svojim voljenim.",tiho je prošaputao,milujući njene hladne ruke.

Uzeo je dnevnik sa poda, i čvrsto ga stegao rukama kao da ga od nekoga krije,a zatim prošao prstima preko korica.

"Vaša ljubav će vječno živjeti."

     Kraj