Između dva svijeta

4. Martina

"Tetka, hajde probudi se. Imamo goste" protegnem se i rukama uhvatim Saru pa je počnem golicati a ona se kikoće i vrišti od smijeha. Obožavam je ovako gnjaviti a znam da i njoj prija. Volim je kao da je moje dijete. Sva je medena i neodoljiva, posebno sa ovim kikama i šiškicama koje joj uokviruju lice, a krupne olave oči sijaju od sreće i nestašluka.

"Uspavala sam se. Hvala ti što si me probudila" cmoknem je u obraz i pustim da siđe s kreveta.
"Ovo je tvoje" podiže vrećicu s poda i prepoznam je. Juče sam je zaboravila kod Igora, a bilo mi neprijatno vraćati se po nju.
"Hvala dušo. Stižem za desetak minuta. Moram se obući" ona izjuri iz sobe i zalupi vratima. Odmahnem glavom na njeno ponašanje i protegnem se još jednom. Sat pokazuje jedanaest i petnaest. Danas počinjem u tri, imam sasvim dovoljno vremena da se spremim.
Istuširala sam se na brzinu i obukla kratke hlačice i majicu kratkih rukava. Nekoliko sekundi sqm razmišljala da li da se našminkam, ali sam odustala od toga i samo raspustila kosu.
Od sinoć imam čvor u stomaku jer bi Igor i te kako mogao da me sažaljava kao i ostali. Ne on. Meni ne treba sažaljenje, samo da živim onako kako sam i prije Marinka i da mi svako dan prođe koliko toliko normalno. Imam osjećaj da me svi gledaju sažaljivo, smeta mi to. Samo zato što za moj slučaj svi znaju ne mora da znači da to niko nikad nije doživjeo. Nažalost, svijet je pun nasilnika, onih koje misle da su Bogovi na zemlji, vrše silu na slabijima i fizički i psihički. Ja sam se izvukla, jeste da se i dalje borim, jeste da još uvijek imam strah od njega, od svega, ali sam uspjela da izađem iz toga i nastavila da živim. Meni ne treba sažaljenje, nego onima koje nemaju dovoljno sbage da se izbore za sebe i život. Znam da ih ima mnogo, žao mi je zbog toga.
Čujem ih kako pričaju ispred na terasi i djevojčice su s njima. Održavaju veselu atmosferu svojim izjavama tipa- kad će baka Smiljka već jednom da rodi tu bebu, stomak joj je prevelik?
Moja mama je punije žena, a Sonjina izjava je natjerala suze na oči svima. Po nekad se zaprepastim kad slušam razgovor uzmeđu njih dvije.

"Zdravo svima" začuje se žamor zdravo, ali Sara ustane i stade ispred mene pa nasloni svoje uho na moj stomak.
"Tetka, kako ovdje stane beba? Ti si mršava i ne možeš imati bebu tu. Jel da da sam ja tvoja jedina beba" podignem je i sočno poljubim u obraz.
"Jesi, lutko. Ti si tetkino sve" spustim je i vidim kako me Igor gleda. Jebem ti, ako sam i na trenutak pomislila da ću u tim očima vidjeti sažaljenje kako sam se prevarila. Tu je prisutno divljenje, očaranost, toplina, sve ono što nisam mislila da ću naći u tom pogledu.
"Hajde kafu s nama. Jutros ti je stigla pošta" ukočim se jer nisam očekivala nikakvu poštu. Ne opet. Srce mi zabubnja u grudima i usta se od panike sva osuše.
"Gdje je pošt" mama reče da ju je ostavila na sto u kuhinji i ja odmah ustanem.
Na stolu stoji manja kutija, kao ona za cipele umotana u sjajni papir. Pogledam okolo tražeći adresu i paket mi ispade na pod jer su se ruke užasno tresle.
Nekako sam otvorila kutiju i sav sadržaj iz nje je spao na pod. Unutra je bila moja spavaćica, išarana crnim markerom. Opet je pisalo MOJA na njoj. Suze su me pekle u očima i znala sam da je to opet od njega.

"Martina" Igor se odjednom stvorio pored mene i zabrinuto me pogledao.
"Ja sam... O Bože" slaba sam isprwd njega i umjesto ga natjeram da ode od mene jer mu ne trebaju i moji problemi, bacim se u njegovo naručije i čvrsto ga zagrlim. Ne mogu ni sa čim da uporedim osjećaj sigurnosti koji nalazim tu, a znam da ne smijem to. Čvrste ruke oko mene pružaju mi i utjehu koju očajnički tražim kad sam u ovakvoj situaciji. Osjećam kako se ukoči sav i svi mišići mu se napnu. Srce mu odjednom zabubnja kao ludo.

"Koji je ovo đavo" naglo me pusti i izvuče svilu iz kutije pa je podiže između dva prsta.

"Poklon od bivšeg" vrati je u kutiju i nježno me uhvati za ramena.
"Idemo u policiju i to odmah. On je lud čovjek" kao da i sama to ne znam.

"Bila sam već. Ranije sam takođe dobila poštu od njega. On ima zabranu prilaska meni i traže ga jer..." tako me sram priznati o ono kroz šta sam prošla.