Lijep pozdrav čitaoče, prvo da ti se zahvalim što želiš da pročitaš moju priču. Ne daj se zbuniti dok budeš čitao ovo jer će biti pisano u svim mogućim gramatičkim licima hahah. Drugo, nadam se da ćeš pročitati čitav tekst jer puno bi mi to značilo. Treće, ono što bi volio jeste da kada pročitaš čitav tekst da svoje mišljenje o teksu ostaviš na mome Instagram profilu @noody_tekstovi ili na privatnom profilu @__dinno_
Nadam se da imaš dovoljno vremena da pročitaš čitav tekst do kraja i naravno, nadam se sa će ti se tekst svidjeti :). Želim da prihvatiš činjenicu da se u tekstu nalazi preko 3500 riječi tako da je tekst dug i nadam se da ćeš ga pročitati čitavog do kraja.
Prije nego što krenem, zamolio bih te čitaoče da se ne javljaš osobama koje budem spomenuo u ovoj priči, posebno o osobi o kojoj se radi. Nadam se da ćete ispoštovati moj trud koji sam uložio u ovaj tekst jer će biti napisan "iz prve". Tekst upravo pišem i dok ga ne napišem čitavog neću stati.
Pitam se kako da započnem kad znam kako god počeo da ova priča neće imati kraja. Ovo jutro, kao i mnoga jutra do sada, probudila me ona. Ne fizički, jer da mi je tu fizički prisutna ne bi ovaj tekst nikad ni postojao. Došla mi je u san, nepozvana kao i stotinu puta do sada. Život prije nje bio je sasvim normalan život. Ništa pretjerano posebno, sasvim obični i normalni dani su to bili za mene. Bio je raspust, pa sam svoje ljetne dane provodio na biciklu, na bazenima, sa prijateljimaa, radio sam svašta samo se nisam drogirao. U našem gradu je bila održana po već drugoj godini zaredom utrka zvana "Noćna utrka pharmamed" koju organizira CEM u Travniku, mom rodnom gradu. Bio sam siguran u sebe da ću da istrčim utrku za manje od 25 minuta jer sam vozio biciklo skoro svaki dan i to ne baš na normalan način kao većina. Pored toga, išao sam i u teretanu, utege ovo-ono. Trener mi je davao na kraju svakog treninga da trčim na pokretnoj traci kako bi bio još više bio spremniji. Bile su jake vrućine u tom periodu, ali nisam htio da odustanem, borio sam se jako da ispunim svoj cilj koji sam zacrtao u svojoj glavi. Brojao sam dane do utrke i sve što je manje dana ostajalo, davao bih uvijek više od sebe. Te godine, 2017. sam upoznao jednu djevojku. Amila. Bilo je lijepo sa njom, ne mogu reći da nije kada jeste. Na kratko sam mogao da zaboravim osobe koje su me duboko povrijedile, koji su napravili ranu na mom srcu, ali, opet naravno uvijek ima to "ali"....veza nije najbolje završila jer njezini roditelji joj nisu dopuštali da bude u ljubavnoj vezi i ja se nisam ljutio po tom pitanju i razumio sam i prihvatio sam taj problem i ostali smo bliski prijatelji. Poslije nje, stao sam. Jednostavno, umorio sam se od svega. Od lažnih prijatelja, lažnih ljubavi, lažnih obećanja, ukratko. Umorio sam se od svega. Nisam pokušao uopšte da nađem djevojku ili uopšte da je imam, jer nisam mogao više da trpim tu bol u sebi. Koristio sam društvene mreže kao i svaki današnji tinejdžer u to vrijeme kao i trenutno sada, logično. Objavio sam status na fb ono "lajk i mišljenje" kad je to bilo u fazonu na facebook-u. Primjetio sam da mi u zadnje vrijeme statuse lajka osoba za koju sam se još davno raspitivao dok sam bio drugi razred. Bio sam druga smjena, i skoro svaki veliki odmor vidio bih je kako šeta sa svojim prijateljicama i kako dolazi do ekonomske koja se nalazi blizu njezine i moje škole. Bukvalno, ta škola je između njezine i moje škole. Djevojka je stvarno blistala, njene oči, njezina kosa. Svaki put kada bih je vidio na velikom odmoru kako šeta, svaki put bih ostao bez riječi koliko je lijepa. Postojao je jedan problem i razlog tad zašto je šetala baš do ekonomske. Bio je jedan momak i sa njim bi pričala svaki odmor i poslije odmora bi se vratila u školu. Odmah sam znao da ne treba išta da pokušavam jer sam vidio da je u vezi sa nekim momkom iz ekonomske. Iako nisu, vjerovatnoća je da će biti, jer je tako izgledalo. Osobe koje me dovoljno znaju, znaju da se ne miješam u veze k'o vegeta jer ne vidim smisao toga da pišem sa djevojkom koja je u vezi, jednostavno, to mi se čini previše glupim. Iako sam rekao da ne bih išta pokušavao, želio sam da joj znam ime i prezime pa da možda nekad poslije pokušam da joj se javim, da se upoznamo. Raspitivao sam se prvo preko obližnjih prijatelja da možda ne znaju ime i prezime te djevojke, a onda malo poslije prešao na malo dalji krug prijatelja i pokušavao sam da prijatelj preko prijatelja sazna njezino ime. I na kraju sam ga saznao. Odmah poslije škole, trk do kuće, baci ruksak, bježi na laptop jer je mobitel ugašen, logiraj se na fb da je nađem. Dok se laptop palio, isto da si palio golf kec na zimu, činilo se tako, ali se upalio za minut hahah. Kucam ja polahke gospodski, kurac, lažem...pišem isto da mi je zadnje u životu 066904016 i šifru ********, trk na pretraživać i kucaj... Mehmedina Džulina...Šalim se, neću da je sad imenujem poslije ću. Napisa ja ime i prezime kad ono već je imam u prijateljima, reko od kud ti u mojoj mahali, a da i ne znam hahahah. Kliknu ja ono "mesđes" da uđem u poruke kad ono čestitala mi rođendan, ali mislim da tad nije imala sliku pa nisam ni znao ni tko je ni šta je. Nisam mogao da joj se javim odmah tog dana kada sam došao iz škole, ne zbog nekog razloga što me je blokirala ili slično iako sam sad na svim mogućim mrežama sam blokiran, mislim da kad bi u životu bila opcija "block" da bi me i tu blokirala, a ja ni kriv ni dužan. Al' o tome u nastavku...da nastavim, nisam joj se mogao javit jer ono bojiš se da te neće iskulirat ili tako nešto, taj strah je najviše prisutan kad je u pitanju osoba koja ti se sviđa. Tako da sam ja pokušao na neki drugi način da pokušamo komunicirati Ona i ja. Kao što sam gore negdje naglasio da sam primjetio da mi je počela da mi lajka slike na fb i objavio taj famozni, čuveni status "lajk i mišljenje" i čekanje njezinog lajka je bilo isto čekanje voditelja na nekoj emisiji kad treba da kaže ko je pobjednik pa mu jebeš mater kad kaže "pobjedniiiiik jeeeee, pobjednik jeee, i tako jedno 5 minuta govori i onda kaže, saznat ćemo poslije reklama", pa jebem li ti i reklame i tebe i te tamo...Kad ono Mehmedina Džulina liked your status. Evo je reko, konačno...Da sam čekao Asafa da se obuče i spremi za grada prije bi on to sve uradio nego dok ona lajka status, inače za vas koji ne znate Asafa aka Aki aka Moj brat aka My nigga Gusinjac (AKA = Also Known As). Napisa ja mišljenje, pisao iz glave...jok Dinno iz stomaka ćeš... Rekao sam joj da bih je volio upoznat jer stvarno u tom trenutku da je rekla evo me u gradu, hajde da se upoznamo, sve bih ostavio i došao bi da je upoznam i da se ispričamo. Poslije mog mišljenja o njoj, počeli smo da pišemo, stalno smo priupitivali jedno drugo. Pišem sa njom, izgubio se u vremenu i prostoru, sad 11 sati u svojoj sobi, sad 3 sata ujutru. Tako je to kod većine nije samo kod mene bilo tako...Sljedeći dan kada sam ustao, imao sam trening i ostalo je još samo nekoliko dana do te čuvene noćne utrke. Prije nego samo otišao obavio sam sve što sam trebao u kući, spremio se i otišao na trening. Dok sam sve to radio, pisao sam sa njom i onako dok sam išao ulicom i smijao se svakoj njezinoj poruci, nije me zanimalo ko, šta, misli o meni u tom trenutku, zašto se ja smijem i zašto izgledam kao neka budala. Poslije završenog treninga uputio sam se kući i naravno opet sam pisao sa njom, počinjao sam se navikavati na njezine poruke, na nju. . Non-stop bi govorila neke da kažem „glupe" riječi, kao da mogu mnogo cura da osvojim samo sa svojim pisanjem. Jednu stvar nije znala u tom trenutku je to da sam htio da osvojim nju. Ne pisanjem, ne izgledom. Želio sam joj kazati svoj karakter, osobine, mane, šta volim, šta ne volim kako bi više zavoljela ono što se nalazi u meni i što je zapravo u meni nego da zavoli moj izgled jer kroz vrijeme bih ostario i promjenio bi mi se izgled i šta bi imao onda na kraju? Ništa. Priznao sam joj da postoji ta jedna djevojka koju još volim, ne koliko sam prije ali još uvijek volim. Pomogla mi je da se riješim tog problema, samo...nije znala da ga je riješila čim smo počeli da pišemo. Ali nisam htio da joj to govorim, odmah u tom trenutku jer ne znam kako bi reagovala na to. Ponašao sam se kao da još uvijek volim tu osobu iz prošlosti samo kako bih vidio kako će ona da reaguje na to, šta će da mi kaže, da li će mi pomoći po tom pitanju. I naravno pomogla mi je. Od svih osoba u tom trenutku, pomogla mi je Ona. Sve je se više i više bližila ta noć, ta noćna utrka koju sam čekao više od 2 mjeseca, za koju sam se dugo pripremao. I naposljetku, konačno je došao taj dan. Rekao sam joj da ću ići trčati, njezin je odgovor bio „Možda se vidimo". Reko nemoj ti meni možda, de ti da se mi vidimo hahaha. Pitao sam je da li će samo doći gledati ili će i ona trčati. No, naravno, njezina ludost i njezini odgovori...odgovorila je da je sve moguće. Malo smo se tu šalili i onda je rekla na kraju da dolazi sa prijateljicom u Travnik ali nažalost nisam bio u mogućnosti da dođem odmah u grad. Bio sam već u redu za utrku pa se nismo mogli ni vidjeti jer ona je bila u kafiću sa prijateljicom. Rekla je da može do 10 ostati i to mi je dalo još veću motivaciju da istrčim što brže utrku. Završio sam utrku, znači...umro sam. Lego ljudina na cestu i odmara. Kad sam odmorio, napio se vode, došao sebi, javio sam joj se da sam završio sa utrkom.
