Moja sreca sa tobom putuje!

1.

Pitamo se ponekad koji je smisao zivota,kada ce se ionako sve izgubiti? Sve jednom prestaje,sve jednom nestaje. Postaje ponovo ono iz cega se stvorilo. Prah. treba li nastaviti zivjeti nakon teskog gubitka? Onda kada smo izgubili ono najvrednije u zivotu? Kada vise nemamo snage? Treba li nastaviti? Skliznula mi je jedna suza niz obraz. Pogledala sam u nebo. Bilo je toliko zvijezda. Gdjeli je on?

                               - - -

Ispred mene nalazila se velika bjela kuca,sa prostranim vrtom. Pogledala sam ju jos jednom prije nego sam usla. Bila je to moja kuca. nisam ju voljela. Bila je prevelika,i pusta. Roditelja mi skoro nikada nije bilo kuci,a i kad su biti kod kuce svadali bi se. Oni su ugledni poslovni ljudi koji nemaju vremena za svoju kcer. Gadi mi se to. Kad bi im rekla da sam nesretna,i da zelim porazgovarat s njima rekli bi "Evo ti duso pare,pa odi u shoping,nemam sada vremena" .

Ako cemo iskreno uopce ih nisam prihvacala kao roditelje. Oduvjek sam ih smatrala poznanicima,koji mi samo uvaljuju pare da bi me se rjesili. Bili su to cudni poznanici. Voljela sam ih iz obaveze. Mislim da je njihov odrgovor na pitanje o ljubavi bio isti.

Usla sam u kucu. Tisina. Sasvim uobicajeno. Kao da sama zivim ovdje. Odjednom otvorila su se vrata kuce. Sa znatizeljom pogledala sam prema njima. Bila je to mama. Osmjeh mi se nacryao na licu. Dosla je zbog mene. Veceras ce biti doma. Zajedno cemo skuhati nesto,posko umirem od gladi. Gledat cemo filmove,zezati se. Kao nikada. No ona je samo izgovorila "Hej duso,dosla sam se otusirati,pozvana sam na poslovnu veceru. Uzmi u mom novcaniku nesto para i naruci pizzu ili sta god pozelis" jurnula je po stepenicama do sobe. "Ali..." izustila sam. "Nenam veremena" proderala sam se. Opet se sve srusilo u vodu. Zelim nekoga ko ce sada biti uz mene i iskreno me voljeti,utjesiti. Ocu nekoga...ocu nekoga....

Otisla sam do svoje sobe,i sjela na stolicu do kreveta. Bilo je oko 10 sati. Mrak se vec spustao. Pariske ljetne veceri bile su tako ljepe. Voljela sam gledati u zvijezde. Zamisljala sam da je jedna od njih meni najdraza osoba s kojom mogu o svemu pricati. Nadala sam se da ce mi se jednom desiti takva osoba. Ona koja ce me razumjeti,voljeti,davati mi savjete. Osoba kraj koje cu se osjecati sigurnu. Neko poseban. I cesto dok sam tako razgovarala sa zvijezdama pustila bih suzu. "Tko sam ja? zasto postojim? Ovaj zivot je bezvrijedan. Ne zelim vise zivjeti. ja sam najnesretnija djevojka na ovom svjetu. Mrzim sebe. Mrzim svee..." cesto sam znala govoriti,ni ne sluteci da cu jednom prommjeniti misljenje.