Tajna njenog pogleda 🔚

Osmi Dio

Protegnem se i zaključim da sam sama u krevetu. Sjećanja na prošlu noć izmame mi osmjeh na lice. Aleksandar je vrlo strastven ljubavnik. Kako je sinoć probio sve moje zidove, zapravo padali su sami, a on je kao kralj koračao stazom. Ne zastajkujući. Cijelo vrijeme imala sam osjećaj kao da se poznajemo. Ludo, znam. Gotovo je nemoguće.

Ustanem iz kreveta i onako gola, kao od majke rođena, odem u kupatilo. Nakon petnaest minuta izlazim iz kupatila sa oblakom mirisa mog gela
za tuširanje.
Obučem se ležerno, majica i crne jeans hlače sa
patikama. Pogledam na sat i vidim da je pola jedanaest. Hladno sam prespavala čitavo jutro, i ne sjećam se kad sam zadnji put ovako dugo spavala.
Uputim se u kuhinju, zateknem domaćicu i zamolim je za jednu kafu.

Uz kafu sam razgovarala sa Olgom, domaćicom, o promjeni menija koji je po meni bio odličan i nije ga trebalo mijenjati samo sam dodala još neka jela.

****

Elena je spavala kada sam ustao. Nisam želio da je budim. Sišao sam u salon. Moj otac kao i uvijek prvi ujutro je prvi na nogama, zaista ne mijenja navike.

- " Sine, dobro jutro." - rekao je kada sam sjeo do njega.

- " Dobro jutro, oče." - i znam da će sad početi trijada pitanja. Udahne duboko kad se Olga udalji iz salona, pošto nam je poslužila kafu.

- " Kako si? " - upita me, nakon nekoliko minuta. Pa počnimo. Svaki put osjećam se kao adolescent, koji je nešto skrivio, kad me ovako ispituje.

- " Dobro sam oče, ti? " - odgovorim i ujedno mu uzvratim pitanjem.

- " Zdravlje me dobro služi na to ne mogu da se žalim, ali bih rado da sam mlađi." - odgovori mi energično. Ovo ne liči na njega, kao da je upravo nešto shvatio. Nešto mi promiče.

- " Aleksandre sine, " - opa, počinjemo polako, - " ..više nisi dijete, odrastao si čovjek i mislim da možemo da pričamo otvoreno." - čeka moju reakciju, pa pošto mu klimnem, on nastavi : - " Šta se dešava?" - pita direktno, sumnja samo u šta.

- " Kako to misliš? " - upita ga, praveći se lud.

- " Ne pravi se lud, Aleksandre. Elena i ti, da li je sve uredu među vama? "

- " Dobro smo, oče. Sve je uredu." - pronicljivo me pogleda.

- " Uredu, kažeš? Zašto je onda nije bilo puna tri mjeseca? Vjenčali ste se prije tri mjeseca, a ti si nama tek juče rekao i ako ste već tri puna mjeseca u braku. Aleksandre, ja možda jesam star čovjek, ali lud i glup nisam. Majci možeš da kažeš oči, ali ne i meni."

- " Znači znaš. Neću da te lažem u početku nije bilo baš sjajno. Elena je dva dana nakon našeg venčanja otputovala i vratila se skoro, trebalo joj je vreme i dao sam joj ga. Nisam želio toliko da je pritišćem. Vratila se i sad je tu. Sad je sve na svom mjestu onako kako i treba da bude. Ne treba da brineš." - malo izobličim istinu jer ne treba da zna baš sve detalje. Na kraju Elena i ja smo sam dobro. Zapravo zasad smo savršeno.

- " Ako ti tako kažeš." - pogleda me, pa nastavi, - " Šta je sa hapšenjem, kako se to desilo?"

I tako pređemo na posao, ispričam mu polako sve. Kako se desilo i kako me je Elena spasila zatvora. Na kraju zaključimo da Elena ima jake veze u stanici jer drugačije ne bi uspjela. Vraški je dobra u onome što radi.
U nekom trenutku i mama uđe u salon. Nastavimo priču. Za doručkom me pitaju gdje je Elena. Nasmješi se odgovorim da spava i da je niko ne budi. Neka spava, nek se odmori. Nedelja je svejedno, nema obaveza.
Majka je oduševljena Elenom, ne prestaje sa priča o njoj. Otac i ja slušamo, mada djelimo njeno mišljenje.

****

Anna i sjedimo u kuhinji, govorim joj o izmjeni menija, zapravo o dopuni istog.
I dok smo tako pričale, dotakle smo se Aleksandra i mene. Čini mi se kako ju je to zanimalo čitavo vrijeme, pa sam joj udovoljila.

- " Ne brini, Anna. Aleksandar i ja smo dobro. " - sa osmehom joj odgovorim.

Anna mi ulijeva povjerenje. Imam osjećaj kad sa njom razgovaram, kao sa majkom.
Zrači toplinom, nježnošću i razumjevanjem. Njen smeđ pogled tjera čovjeka jednostavno da govori. I tako u razgovoru, stiglo je i vrijeme ručka.

Sjedimo za stolom. Ručamo.
Anna prekida tišinu, govoreći da je i kao mali, Aleksandar volio Peljmeni. I odjednom, gotovo ničim izazvano, postavlja pitanje o unucima. Zamalo sam se zagrcnula.

- " Pa djeco, kad će prinova?" - ležerno je upitala. Aleksandar je pogledao ka meni.

- " Mislim da djecu ne treba planirati. Nikada ne možemo znati šta nosi sutra, mislim da djeca treba da dolaze spontano. Ja sam svakako spremna da postanem majka i smatram da su djeca kruna bračnog života. " - odgovorim joj

Aleksandar me gledao sa divljenjem, a Pavel i Anna bili su zadovoljni mojim odgovorom.
Poslije ručka, sjedeli smo još malo u salonu i pričali. Ovaj put smo svi učestvovali u razgovoru. Pavel i Anna kasnije su otišli da odmore.

Aleksandar je u radnoj sobi, gleda neke dokumente. Pošto sam sama pokušam nazvati Armina. Opet je nedostupan. Zadnjih pet dana ne mogu stupiti u kontakt
sa njim.
Počinjem polako da brinem. Uvijek mi se javlja na telefon i svaki dan bar se jednom čujemo telefonom. Već pet dana mi se ne javlja, a telefon mu je isključen. Ukoliko i ujutro bude bio nedostupan, biću prisiljena da zovem Beograd. Nešto se dešava. Nadam se samo da je živ i zdrav.

Armin. Uvijek mi izmami osmijeh na lice. Bio je tako izgubljen i razuzdan tinejdžer. Njegova majka Esma nije znala kako da ga obuzda i vrati na 'pravi' put. Kada sam ga upoznala imao je osamnaest godina. Mlad i ne iskusan. Za svoji osamnaest godina vrlo razvijen, metar osamdaest i osam i osamdeset kilograma. Da nisam znala koliko godina imam, mislila bih da je bar dve godine stari, nego što zapravo jeste.
Na početku je bio nepodnošljiv. Znam da mu je bilo teško da prihvati situaciju. Morao je da nauči da živi sa tim da mu je otac ubijen. Činjenicom da mu je otac vodio dvostruki život i da mu je majka sve to znala, a nije mu rekla. Našao se u moru laži koje su mu čitavog života servirane. Bio je to stresan period života za oboje.
Onda sam se na to sve pojavila ja, njegova starija sestra po ocu.

Kako god sam pokušala da dođem do njega nisam uspjela. Jedan dan, spremila sam se i otišla njegovoj kući, zatekla sam Esmu kako plače. Znala sam da je Armin opet nešto uradio.
Završio je u stanici policije, pretukao je momka na ulici. Bože, koliko me tad bilo strah, kao nikad u životu. Imala sam diplomu u rukama, jer sam bila odličan student i završila sam godinu i po dana ranije, ali nisam znala hoću li i u praksi biti upola dobra. Otišla sam u stanicu i izvukla ga van, a onda sam shvatila da trebam
da promjenim pristup.

Ako želite da vam se neka osoba otvori i razgovara sa vama, otvorite se i razgovarajte i vi sa tom osobom.
Rekla sam Arminu sve što sam znala. Rekla sam mu kako se osjećam isto kao i on. Da nije samo on izdat, već i ja. Da mora situaciju sagledati iz drugog ugla, on još uvijek ima majku, a ja nemam nikoga. Tad je prelomio. Prvi put mi se osmjehnuo. Pamtiću taj osmjeh do kraja života. Nesiguran, ali dobronamjeran.
Rekao mi je da ima njega do kraja života.
Taj dan smo postavili kamen temeljac našeg odnosa, a do sad smo izgradili čitav jedan most.

_______________________________________

Uživajtee

plavaDjevojka_