Novi svijet🔚 Tiskana 📚

1. Poglavlje

Camila

Dogovor između nas i plavih ljudi je postignut. Sporazum je potpisan i prva žena, to jest ja, biće poslana na njihovu letjelicu, nlo, svemirski brod, spejsšatl kako god hoćete da ga nazovete.

Pričali su naš jezik pa je sporazum lagano postignut. Problema u komunikaciji I dogovoru nije bilo. Svi su se izjasnili oko svojih uslova pogodbe.

Zemlji je trebala zaštita od tih Erykahi, ako uošte postoje i trebalo nam je zaštita od nas samih.

Plavci su rekli da mogu pomoći da
obnovimo prirodu, pročistimo vode i zrak, a zauzvrat mi samo trebamo da damo žene.

Kome još trebaju žene, to sigurno misle sve muške glave u presjedništvu. Ionako su slobodne pa nikakva šteta.

Dogovoreno je da svaka žena koja odluči ostati s njima dobije novčanu naknadu u zlatu koju može da ostavi sebi ili dodijeli nekom na zemlji. U biti mogla je raditi s njim šta hoće. Ostaće s njima na brodu, bila nečija polovica ili ne I biće transpotovana kroz brodove dok se ne otkrije pripada li nekom.

A novac je pokretač svega.

To je bilo po preporuci presjednika jer je znao da novac ljude pokreće. Oni što nemaju ništa ovako će dobiti nešto, a oni koji žele više, mogu dobiti. Ali informaciju da se ne mogu vratiti na zemlju ukoliko budu kompatibilni s nekim od Titana nisu htjeli dati u javnost.

Kao i obično date su samo informacije koje je država mislila da trebaju znati. Internetom, tv-om, radiom date su informacije kako bi izmanipulisali ljudske mozgove. Kako je sve u redu. Kako smo spašeni, kako su plavci dobra bića, a realnost je bila drugačija.

Titani su bili vrsta koja je izumirala. Kako nisu mogli naći srodne duše nakon toliko vremena većina ih je toliko oslabila da
su na kraju umrli. Nedostatak žena, a tako i prinova dovela je do toga da su smanjeni na pola.

Zemlja im je bila posljednja solucija i najmrža. Kako to znam?
Sjedila sam u sobi do glavnog ureda presjedništva i slušala dva plavca kako pričaju. Možda su željeli da čujem ili me jednostavno nisu vidjeli, ne znam. Ono što znam je da mrze Zemlju i ljude više nego Erykahi. Ta zombi bića, po opisu najviše na to podsjećaju, nisu imala dušu dok ljudi već jesu. Nije im bilo jasno kako ljudi s dušom mogu tako da se odnose jedni prema drugima.
Da se ubijaju , ranjavaju , svađaju. Da koriste različitosti kako bi stvorili problem, a ne kako bi stvorili uniju.

Da su svi isti ništa novo ne bi naučili . Ovako različiti svako nosi svoje naslijeđe i svi imamo priliku da naučimo nešto novo .
Ali ne, ljudska vrsta, kako nas oni zovu, voli da pravi haos, ubija i uništava.

A kad to rade ljudi s dušom, šta očekivati od ljudi bez duše.

Dok sjedim na ovoj hladnoj drvenoj klupi u ovom hladnom kamenom holu, razmišljam o svemu tome.
Nikad mi nije bilo jasno kako neko može ubiti drugoga bez razloga. Čisto iz zabave.

Silovati, zlostavljati, tući. Toliko slučajeva, stravičnih, je prošlo kroz moje ruke da sam jedno vrijeme mislila da je ovo pakao.
Da nas to više biće s vrha pušta da gledamo kako ostali pate, a mi ne
možemo pomoći. I ako možemo to je malo u poređenju na količinu zla.

Zlo se širi kao kuga. Nju smo uspjeli izliječiti, ali s ovim smo bespomoćni.

Ako niste jaka ličnost, zavist, ljubomora i sve to vas lako obuhvati. To su ljudi. Zavidna, ljubomorna bića koja ne znaju da se vesele uspjehu drugoga nego gledaju kako da ga pokopaju, unište, ponize.

Tako da stvarno ne znam šta da mislim o ovim plavcima. Ako žele da izmiješaju gene s našima mora da su baš očajni.

Vrata se otvaraju i moj šef izlazi. Crno odijelo i bijela košulja su po mjeri rađeni. Svaka linija na svom mjestu, ali na licu mu se vidi bijes. Bijes koji je usmjeren na nekoga, ali na koga tačno ne znam. Ali znam da nije dobro.
Dolazi do mene potapše me po licu i ode. Koji kurac?