Novi svijet🔚 Tiskana 📚

3. Poglavlje

Camila

Kad očekuješ neočekivano , rijetko šta te može iznenaditi. Kada se nađeš na novom mjestu , novoj planeti u potpuno drugoj galaksiji , pa , sve ti je neočekivano. Ni u jednom trenutku ne znaš šta ćeš vidjeti , čuti , otkiti. Sve je novo i zanimljivo. Neke stvari su prijatne , neke ne i ništa te ne može pripremiti na ono s čim ćeš doći u susret.

Kad sam ponovo izbila na površinu iz one sveobuhvatne tame , znala sam da se nešto dešava.Ili da će se desiti.Nešto neobično. Nešto u meni je treperilo . Osjetila sam neku pojavu u sebi. Srce , duša nešto u meni je isčekivalo nešto. Nešto da mu se pridruži. Nešto da ga učini cijelim.Ne znam kako da to objasnim jer je i meni neobjašnjivo.

Kao u daljini čula sam eho režanja. Zvuk poput ničega što sam čula do sad. I svaki taj zvuk tjerao mi je srce u stampedo.Bio je to bolan zvuk , kao jecaj. Bolni jecaj.

Polako sam otvorila oči kako me svjetlo ne bi pogodilo a onda okrenula glavu prema zvuku.Znatiželja je ipak pobjedila.A ono što sam vidjela ostavilo me u šoku.

Malo šta na ovom brodu me nije ostavilo šokiranom.

Međusobno ,četiri plavca držala su neku zvijer u rukama. Bila je za glavu od njih veća i masivnija i imala je njušku psa ali grivu lava. Bila je to najneobičnija stvar koju sam vidjela. Ali tako poznata. Nešto u meni mi je govorilo da poznajem tu zvijer. Da se poznajemo već dugo vremena. Što je bilo besmisleno jer ovo čudo prvi put vidim. Nešto mi je govorilo da ta zvijer pripada meni i ja pripadam njoj. Želja za posjedovanjem tekla je kao krv kroz mene.Moje.Govorilo je nešto u meni. Moje.

Kad sam pogledala zvijer u oči i kad je vidjela da je gledam rika je prestala.

"Zdravo" rekla sam kroz osušeno grlo.

Svi su okrenuli glave prema meni ali su i dalje držali zvijer u rukama.

Zvijer je mirno stajala i nešto u njenim očima me pogodilo i natjeralo da se ustanem.

Bile su boje pokošene trave. I bile su uzbuđene ali i nevjerovatno tužne.

Polako se podignem u sjedeći položaj. Noge su mi visile preko kreveta a glava mi je još uvijek nije bilo u potpunosti bistra. Bilo je čudno sjediti na ovako visokim krevetu. Osjećala sam se kao dijete.

Ne znam šta me ovaj put poslalo u tamu i ne sviđa mi se što se to dešava po drugi put. Osjećam se bespomoćno a to nije osjećaj koji volim imati. Kontrola je nešto na što sam navikla. Samokontrola je nešto što sam cijeli život vježbala. Nikad sebi nisam dopustila da se osjećam bespomoćno na svojoj planeti pa neću dopustiti da se to desi i na ovoj.Moram biti jaka.

To što je nešto neobično ne znači istog trenutka da je I loše. Pogled nisam mogla skinuti sa zvijeri. Bila je nešto novo i nešto što moj mozak nije mogao da prepozna i shvati.

To je kao kad vidite osobu kojoj nešto nedostaje , ruka , noga ,da ima ožiljak ili bilo kakvu anomaliju I oči idu pravo na to. To je zato što smo navikli na jedno I taj nedostatak je nešto što očima malo duže treba da prihvate , a mozgu da primi tu informaciju. A ova zvijer je anomalija sama od sebe. Barem za mene.A koliko vidim I za njih.

Zvijer je njuškala po zraku i cijuknula.Opet udahnu i spusti glavu.Od tog pokreta u meni se nešto prelomi. Pogledam u plavce oko zvijeri ali oni slegnuše ramena. Očito ni oni ne znaju šta se dešava. I njima je sve ovo novo otkriće kao i meni.

"Pusti." progovori hrapavi glas iz zvijeri."Pusti."

Svi se okrenuše pogledaše mene a ja samo slegnem ramenima. Mislim, tu su njih četvorica ,šta može da uradi. A znam I ja par poteza kojima se mogu odbraniti , samo ne znam koliko učinkovito.