Novi svijet🔚 Tiskana 📚

7. Poglavlje

Camila

 Kažu da smo mi krojači svoje sudbine. A onda kažu da nam je sudbina Bogom određena. Kako mogu ja biti krojač sudbine ako ju je Bog već odredio. Ljudi su takvi , ako se šta dobro desi to je i njihovom odlukom, ako se šta loše desi njihovom krivom procijenom kažu sudbina.

Kako ja to vidim jeste da je određeno kad ćeš se roditi i kad umrijeti a sve ostalo je naša odluka. Život je bezbroj raskrsnica koje nam nude bezbroj puteva. Put kojim izaberemo je put koji će utjecati na cijeli nastavak našeg života. Znači da ja sad ne mogu kriviti Boga za moj put prema svemiru. Moj put prema ovom brodu. I moj vrhunac na ovom stolu.

Ovo je bilo sve osim u medicinske svrhe. Ali ako on kaže da jeste , vjerovat ću mu. Podiže glavu s mog trbuha i opet ga poljubi. Zatim se ispravi i namjesti gospodina u hlačama. Ispravim se onako potresena i kao bez kostiju. Kliznem sa stola i obučem na sebe skinulu odjeću.

On šuti naslonjen na stol , spuštene glave i duboko udiše. Okej ovo je očito pogodilo i njega ne samo mene. Kad sam u pristojno stanju pogledam u njega i čekam da me odvede do obećane hrane. Ja sam veliki gurman. Uživam u hrani. Ali samo da je jedem. Pravljenje se inače sastoji od bušenje par rupica u obrok za mikrovalnu i pritiskanje tipke. Sve ostalo je za mene naučna fantastika. Ali zato jesti znam.

Jenny , moja jedina prijateljica na Zemlji i njen mali anđeo Jeniffer su jedina dva bića koja podnosim. S obzirom na prirodu mog posla , prijateljstva nisu preporučljiva. Stalni odlasci , novi identiteti i opasnost koja me prati nisu baš nešto čemu želim izložiti dva nevina bića. Ali jednostavno se desilo. Prolazila sam pored njihove kuće kad se eksplozija desila. Zakočila sam i ostavila upaljeno auto i otvorena vrata i potrčala prema kući. Urođeni osjećaj spašavanja jednostavno je proradio u meni , bez obzira na moguću opasnost i što eksplozija nikad nije samo jedna. Uletjela sam i našla Jenny ošamućenu na podu. Vatra je šikljala sa svih strana i kašljući sam je izvukla u dvorište gdje su je ljudi uzeli od mene. Vratila sam se nazad , kao luda glava kakva jesam jer je Jenny uspjela reći "Beba." Prvi sprat je bio prazan , meni je već bilo loše ali beba je tu i ja je moram spasiti. Na drugom spratu u dječijoj sobici , za ogradu krevetca čuvala se uplakana beba i kako sam osjetila plin a vatra je tu , uzela sam je i ramenom proletila kroz prozor. Beba je umotana u moju jaknu bila kako bi je zaštitila od stakla i pada i sletila sam na travu. To je zadnje čega se sjećam. Kad sam se probudila nego mi je ljubio glavu a ručice me udarale po obrazu. U bolnici u mojoj sobi osim doktora bile su i dvije ženske osobe. Obe se sjećam , jer obe su tu zahvaljujući mojoj ludoj glavi.

Jenny i Jennifer postali su moja obitelj tada i zauvijek. Jenny me često hranila jer je znala moj način ishrane. Znala je i da ja nisam obična teta iz susjedstva i da mi moj posao ne dopušta da joj išta pričam. Uglavnom zbog pogrešne instalacije kuća je izgorjela ali osiguranje je pokrilo oštetu i stanodavac. Tako da su uspjele da kupe sebi malu kućicu u mirnom susjedstvu.

Treba mi Wifi . Dogovor je bio da im se javim svake sedmice. I da provjeri kako su i da one znaju da je živa.

"Ej , Godzila, imate vi WiFi ovdje?"

On podiže glavu i pogleda je kao da sam pitala da mi nabroji sve brojeve u Pi.

"Wi-Fi?"

"Da , znaš one radio valove što dopuštaju da se povežeš sa svijetom?"

"Radio valove?"

"Bože me pomozi. Postoji li neki način kako mogu kontaktirati Zemlju?"

"A da , pa naravno da postoji. WorldGen je napravljen davno. Koriste ga sve napredne planete kako bi mogle komunicirati jedni s drugima. Dobro osim Zemlje. Vi koristite zastarjele signale. Ali možemo te nekako povezati. Koga namjeravaš kontaktirati , rečeno mi je da nemaš nikoga?" upita on već smrknuto.