Novi svijet🔚 Tiskana 📚

9. Poglavlje

Camila

Ljudi većinom kad ih tuga uzme sebi , e tad se sjete Boga i mole ga za pomoć.Mole za olakšanje. Bože , olakšaj , ne otežaj , dobro dobrim vrati.

A ja , ja u tom periodu prestanem da vjerujem. Tuga je osjećaj koji jede dušu , slomi srce i ugasi mozak. Tuga je kad ste samo prividno živi ,jer se u vama sve polako slama. Tuga je kad ste živi a poželite da niste.

A tugu , jad i očaj kakvu ja proživljavam na dnevnoj bazi je nešto što ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju. Živjeti u svijetu gdje ljudski život nije cijenjen, gdje pohlepa i škrtost vladaju, gdje ništa nije kako treba ali niko ništa ne mijenja ,nije lako. Noćne more koje me proganjaju svakodnevno su događaji koje sam preživjela. Događaji koje sam vidjela. Događaji koje nisam mogla spriječiti. Onu tugu što sam osjetila , tugu što sam vidjela na onom crvenom divu je bila nešto tako poznato. Ta izoliranost od društva i ta mrtvost u pogledu je nešto što prati većinu nas vojnika. Jer prije svega ja sam vojnik.Ono što ja radim jeste da se borim. Borim se za pravdu , borim se za život. Borim se za pravo na život.

Pravo koje mnogima bude olako uzeto bez imalo osjećaja krivnje.A ja, ja sam često bila svjedok tome. I ja , ja sam često bila na drugoj strani okidača. Pred mojim očima je uzeto toliko nevinih života da me njihova uplakana lica i dalje proganjanju. U javi. U snu. Svaki minut. Svaki sekund.

I evo opet se nalazim u jednoj od njih. Noćnoj mori koja mi uzima dušu polako. I opet ista scena. Isti dječak . Isti otac. I opet sam ja na misiji koju nikad nisam željela. U misiji koju nisam smjela da se miješam. Jer to bi značilo i moju smrt.

I opet smo u tom napuštenom hangaru. Tama i hladnoća oko nas. Stojim napsrem njih.I opet gledam oca kako ljubi stope hijeni od čovjeka. S osmijehom tako odvratnim , tako luđačkim, koji gleda s visine u njega. Čovjek ga moli za oproštaj , kao ponizni rob a ne ravnopravan čovjek.

I opet stojim sa strane i gledam kako gad podiže pištolj i ispuca metak u dječakovu glavu.Metak koji prolazi kroz njegovu lubanju.Metak koji sa sobom nosi i njegov život. A pred mojim očima prolaze sjećanja na tog nasmijanog dječaka kako trči livadom , bezbrižan i slobodan.

A ja samo gledam. Ja samo mogu da gledam.

Ja .

Ja koja bi skočila pred taj metak iste sekude kako bi spasila taj isti život , morala sam da gledam. Da gledam kako život odlazi iz njega. Kako njegovo jadno nevino dječije tijelo pada na hladni pod. Kao slomljena beživotna lutka. I kako i posljednja kap krvi izlazi iz njega. I onda vidim oca koj na kraju presudi sebi jer život bez njegovog djeteta nije vrijedan življenja. Uzima isti pištolj koji je odnio njegovog jedinca i povuče obarač.

I ja ,živi mrtvac , gledam i ne mogu ništa poduzeti. Ne smijem se odati. Ne smijem ugroziti misiju. Jer ta jebena misija je vrijednija od života .Od oca i djeteta.

Dva života su samo koleteralna šteta. Sistemu nebitni ako će biti spašeni mnogi.

Taj prizor. Ta scena se odvija svaki put u mojim snovima. Taj nevini dječačić i njegov otac. Njihova smrt. Sa sobom su odnijeli dio moje ljudskosti i moje duše. I opet u snu plačem i bol razadire moju dušu . Prsa me bole , ne mogu disati. Tama je ponovo oko mene.

Tresem se i želim umrijeti. Tresem se . Glava mi se ljulja.

I onda se polako budim iz sna. I shvatim da me neko čuva za ramena i pokušava probuditi drmanjem..

"Mudiwa , molim te probudi se. Sve je u redu. To je samo san. Molim te nemoj da plačeš." I niz poljubaca bude spušten na moje lice . I tragovi more nestaju i ja se konačno budim. Ta krvinja u mojoj podsvijesti ne da mi da zaboravim . Kriva sam. Kriva što ih nisam spasila , kriva što sam samo gledala, kriva što nisam uzela pušku i sve redom ubila. NIkad si neću oprostiti.