Novi svijet🔚 Tiskana 📚

11. Poglavlje

Camila

Bijela. Bijela boja je boja nevinosti i čistoće. Predstavlja novi početak čak nekad i kraj. Bijela je boja koja odbija tamu, koja osvjetljava prostor. Bijela je boja dobrote. Bijela je čista , neukaljana , sterilna. Bijela na svim dobro izgleda.

Pa na svima osim na meni.

Osim što sam debela u njoj.Osim što izgledam kao bijeli kit s masnim flekama i vlažnim krugovima od suza, bijela na meni izgleda sve osim dobro. Dok ležim na krevetu s vrećicama grickalica , praznim , punim , zgužvanim i dok gledam tužne filmove koje je Romero puštao ,na sve mislim osim na čistoću. Iskorištene maramice su svuda po krevetu, po podu , u košarici u čosku I oko nje ,jer sam pokušala igrati košarke. Svaki put kad bi promašila suze bi same krenule jer sam nesposobna. Znači bilo je par paketića.

Krevet je zgužvan jer dva dana nisam ustala kako treba. Glupi vanzemaljci su našli olakšanje za sve , niti moraš u wc , niti ti trebaju tamponi , ulošci bilo šta ali grčeve i hormone nisu znali smiriti.
I sad dok gledam ne znam koji po redu tužni film i dok suza suzu prati, proklinjem i brod i sve njegove stanovnike.Svi su nesposobni. Svi redom.Osim Romera.
Romero je bio divan . Napravio je ugođaj kina. Zatamnjena soba , zid mi je ekran I zvučnici u čoškovima.Uputio me prema aparatima za ljudske grickalice. Jedan jedini za mene postavljen , koji je do sad vjerovatno prazan ako ga nisu napunili. Imao je sve što treba osim čokolade. Ali to će Ash da donese. Valjda. Bolje bi mu bilo.
Uzimam tubu šlaga i špricam u usta. Zatim uzmem čips i smoki skupa i stavljam u tu beskonačnu rupu. Žvaćem malo I progutam.Divno.

Morate shvatiti , ja nisam osoba koja plače. Tukli su me , mučili , ali nisam plakala. Izgladnjavali ,bičevali ali nisam plakala. Ali u ovom periodu ciklusa isplačem sve te neproplakane suze.Plačem I na sjećanja I na misli ,plačem zbog izgubljenih a trenutno plačem zbog udaljenosti.

Ima dva dana da je Ash otišao svom ocu. Koji gad. Ostavio me samu. Dva dana da kao zombi hodam po koridorima i svi bježe od mene. Svi su nadrkani . Šta god pitam svi se deru ili galame. Uopšte mi nije jasno šta im je. Fino s njima pokušam pričati ali nikakve koristi.

Sinoć sam gledala zvijezde po nebu. Mislila sam ovdje gore u svemiru ću moći bolje da ih vidim. Da vidim šta su, kako izgledaju, ali ne,  udaljene su i ovdje koliko su bile i za Zemlje. Svemir je beskrajan i ja sam se osjećala tako sama u njemu da sam opet plakala. Zaspala sam plačući, probudila se s grčevima i plačući. Grudi me bole , napuhana sam i ne osjećam se nimalo dobro. Svi me nerviraju, sama sebe nerviram. I ova soba me nervira. I ove mrve što mi upadnu u majicu me nerviraju. Grudnjak je negdje na podu jer me nervirao.

Novi film počinje i moje zalihe nestaju polako. Oči me bole i teško mi se fokusirati na nešto, ali moj trbuh govori da je gladan. Ustajem i onako u uflekanoj majici , Ashovoj trenerci ,koja mi je veća jedno dva broja, čarapama koje sam digla do koljena i crnim papučama krenem vani. Kosa liči kao da se kakva divlja životinja učahurila u nju. Masna i strši na sve strane. Zaboravljena gumica je unutar tog brloga negdje. Ali meni to ne smeta. Osjećam se ko govno i izgledam ko jedno, kome smeta nek okrene glavu. Putem i dalje gledam film jer Romero ga prikaziva na zidovima. Kad sam stigla do restorana sav razgovor je stao. Oni pametni su okrenuli glavu i nastavili jesti, a oni ne tako bistri su otvorenih usta gledali u mene. Nekima su kašike pale , neki su se smijali. Zar nisu znali da ne treba provocirati divlju zvijer. Ignoriram ih i krenem prema CookGen-u. Uzimam tablet i listam. Danas bi mogla špagete. Nađem i kliknem na špagete bolognese. Sama pomisao na to zaprženo meso u sosu od paradajza , s gljivama i parmezanom preko capellini špageta dovede me do toga da slinim. Gledam u CookGen i gledam kako se stvara tanjir pa tjestenina i svo ono savršenstvo na vrhu. Njam.

Vadim i odlazim do Red-a. Izgleda da on nikad ne ide iz restorana. Kad god dođem tu je ili sam možda ja stalno tu pa mi se tako čini. Hmm...

Sjedam za stol a on se okrenu i poče režati ali kad je ugledao da sam ja ili barem ja u ovom obliku , oči mu se raširiše a s njima i usta. Onda ih zatvori i proguta teško. Klimne glavom prem jelu ja samo kažem

"Špagete bolognese." on klimne i odlazi do CookGen-a , a naravno s njim i svi oko našeg stola.

Polako motam špagete viljuškom i kašikom kao pomagalom i stavljam u usta. Taj predivni okus me odmah pogodi. Meso , paradajz, sir . Tako dobro , tako se topi u ustima. Polako uživam u ovom savršenstvu dok se ovi svi vraćaju na svoja mjesta.

Sve je dobro dok neko nije krenuo da srče špagete. Pravio je te zvukove i iritirao me. Zar ne može mirno jesti ko svi ostali ljudi. Dok motam špagete očima gledam ko je ta iritantna osoba.

Prelazim pogledom s jednog lica na drugi i konačno nađem halapljivca koji samo guta ono savršenstvo ispred sebe.

"Hej ti." doviknem.

Svi prestaju jesti i dižu glavu prema meni. Čak i iritantni lik. S ustima punim špageta koje su virile pola iz njegovih usta , širom otvorenih očiju gledao je u mene. Okrene glavu oko sebe a sos kapa s špageta po njemu i oko njega. Onda opet pogleda u mene i prstom pokaže na svoja prsa.

"Da. Ti. Znaš šta bude s ljudima koji ne znaju normalno da jedu? Koji srču i smetaju svima drugima?"

On još oči rastvori i odmahne glavom.

"Ne znaš? Pa sad će teta Camila tebi da objasni. Vidiš nakon jela otići će u svoju sobu i zaspati a jedna ženska osoba će doći i njihovo nesvjesno tijelo jednim potezom poslati u vječiti smiraj."

On teško proguta. I klimne glavom . Prekine špagete što su mu visile iz usta i polako namota vilicom. Pogleda u mene.

"Tako. Sad ako budem čula još ijedan zvuk dok jedem ova vilica će završiti u nečijoj ruci."

Svi klimnuše glavom. Svi osim Red-a. Kut njegovih usana se podigao i ramena su počela da se tresu. Pogledam u njega ispod obrva a on samo podigne obe ruke ispred sebe u znak predaje.

Tako. Sad mogu na miru da uživam. Prostorijom se ništa nije čulo , osim vilica i kašika.

Svi smo uživali dok se na vratima nije pojavio Ash i viknuo.

"Pogodite ko je došao. Jesam vam nedostajao?"

Svi su odmahivali glavom i stavljali prst na usta.

"Šta je bilo?" upita on sav veseo i čio. Bez ikakvog problema na svijetu. Oh kako ga mrzim

Kako mrzim te vesele ljude na ovakom danu. Krene prema meni , sve poskakuje kao curica na polju cvijeća. Veselje pršti iz njega. Dolazi do moga stola, saginje se i ljubi me u glavu. O, Bože kako me nervira.

"Mudiwa, WearGen se pokvario?" upita me s osmijehom.

Okrenem glavu polako prema njemu i pogledam ga smrtnim pogledom. Svi oko mene su teško progutali.

"Čokolada?" upitam.

On se pukne dlano po čelu i kaže

"Joj , zaboravio sam na to. Naći ćemo kakvu zamjenu. Ništa ti ne brini...." i to su bile zadnje riječi koje je izgovorio prije nego je moj lakat završio u njegovom međunožju.

Pao je na koljena i svalio se na pod. Rukama se čuvao i jaukao.

"Jesi ti normalna??" vikao je.

Mrtva hladna pokupila sam tanjir i odnijela do WashGen-a. Okrenem glavu na vratima i kažem.

"Jednu , jedinu stvar sam ti rekla da doneseš i ti si zaboravio. Možeš i zaboraviti sobu u kojoj spavaš jer Romero i ja ti nećemo dati ući. Je li tako Romero?"

" Da , shamwari. Osim toga, nabavio sam vam čokoladu sa Zemlje. Poslana je u vašu sobu."

" Avv, Romero zašto ti ne možeš biti moja druga polovica. Brineš se bolje o meni od nekih."

"Bilo bi mi zadovoljstvo, shamwari."

"Preko mene mrtvog" viknu Ash s poda.

"Pazi šta želiš, možda ti i ispunim želju." kažem i krenem iz restorana.

I osmijeh mi se polako pojavi na licu.