Sumrak: Novi početak

Poglavlje 171.

Potrčao sam prema izvoru mirisa. Zastao sam kad se ispred mene ukazao dvosjed na kojem je, okrenuta ledjima, sjedila Gril. Miris je bio prilično jak.
- Zar vas je miris sa te daljine doveo ovdje Jimine?- upitala je. Uopšte se nije okretala. Čuo sam Jesungove korake iza mene.
- Gdje je Lisa?- upitao sam. Nasmijala se.
- Lisa? Duboko pod zemljom, nadam se.- njen odgovor me je ljutio.
- Osjetimo miris leša, nismo glupi.- rekao je Jesung. Ustala je sa dvosjeda i okrenula se. Sledio sam se na mjestu.
- Kakvog leša? Osjetite miris smrti.- rekla je. Pola kože na desnoj strani lica kao da se istopilo, ruke su joj bile mršave i suve a na nogama se nazirala kost. Izgledala je kao hodajući mrtvac.
Jesung se okrenuo i proizveo zvuk koji je navodio na povraćanje.
Osjetili smo miris Gril.
- Umirem Jimin. Vratila sam se u Forks da posjetim bakin grob.- sjela je na dvosjed. Prošao sam rukom kroz kosu.
- Jesung?- dozvao sam ga.
- Dobro sam.- rekao je prigušeno.  Prišao sam Gril.
- Lisino tijelo je nestalo iz lijesa. Znaš li nešto u vezi toga?- upitao sam. Odmahnula je glavom.
- Nisam u stanju podići ruku a kamoli da izvadim nečiji leš iz zemlje.- rekla je.

...

Sjedio sam na ivici litice i posmatrao izlazak sunca. Jesung je sjedio do mene.
- Nije mogla sama izaći ni da se vratila medju žive.- ponavljao sam tiho sebi u bradu. Jesung je odustao od ponavljanja "Prestani da mislis o tome". Telefon je prekinuo moje razmišljanje.
- Halo.- javio sam se bez da sam gledao ko me zove.
- Jimin? Čuo sam da si u Forksu. Dodji odmah do našeg doma.- rekao je Namjun. Glas mu je bio uzrujan.
- Nešto se desilo?- upitao sam.
- Samo dodji.- rekao je Jungkuk u pozadini. Prekinuo sam poziv i ustao. Krenuo sam ali je Jesung i dalje sjedio.
- Ideš li?- upitao sam ga.
- Trebaš me?-
- Nećeš vjerovati, ali da. Trebam te.- rekao sam. Ustao je i krenuli smo prema autu.

Kada smo došli vrata su bila širom otvorena. Ispred vrata su se prikazivali otisci patika od blata, a unutra je bio još veći užas. Ušao sam u kuhinju gdje su smirivali Jina. sjedio je na jednoj stolici i posmatrao ruke. Kada su shvatili da sam tu svi su pogledali u mene. Jin me je gledao sa suzama u očima. Primjetio sam da ima blata po rukama i ispod noktiju.
- J-Jin?- zamuckivao sam. Nisam htio da čujem odgovor. Odmahnuo je glavom i zaplakao.
- Kunem se da nisam htio to da uradim. Ničega se ne sjećam.- rekao je i stavio ruke na lice.
Jin...moj vječni prijatelj, brat, porodica.
Jin je iskopao Lisin leš.
Izletio sam iz kuće sa suzama na očima. Pao sam na koljena na travu i zaplakao.
- Jimin.- Jungkuk je čučnuo ispred mene.
- Znam, nije bio svjestan. Samo me pusti da primim tu informaciju kako treba.- brisao sam suze koje su navirale kao lude. Kleknuo je ispred mene.
- Rejčel ga je pregledala. Kaže da ima potpunu amneziju i da se ne sjeća ničega. Ni kako je uopšte došao na groblje, niti šta je uradio sa tijela.- rekao je smireno.
Neko stoji iza ovoga.