Grešnici- treća knjiga serijala Plamen

15. Nemanja

Najveća ljudska snaga, ujedno je i njegova najranjivija strana.  Sve to nisam znao do sad niti sam imao pojma kako se nositi s novonastalom situacijom. Maja je potonula u neki svoj svijet, a ja sam bio izgubljeniji od nje... Nisam imao načina da joj priđem niti sam znao kako da je pokrenem ni kako da je utješim. Nije toliko plakala, koliko je djelovala odsutno. Ne nije djelovala, nego je bila odsutna, gledala je negdje u neku tačku samo njoj znanu i nije nikako pokazivala znake interesovanja za ono što je okružuje. Kao sa smo svi oko nje bili nevidljivi, a bol kojom je isijavala mogao sam da osjetim na sopstvenoj koži. Bila je ledena. Toliko meprodrmala i toliko sam bio nemoćan, ali sam po Stefanovom savjetu ipak popustio i dao joj prostora koliko god sam mogao.

Za vrijeme sprovoda stajala je pored majke, a ja sam bio iza nje, Anđela je držala za ruku i samo sam htio da zamjenim mjesto sa njom i da je uzmem u svoje naručije i zaklonim od silnih pogleda koji su se lijepili za nju. Vjerujem da su ljudi manje više znali da joj je majka kučka svoje klase, a to što je u ovom trenu izazvallo njihovo interesovanje je to što se njena majka ni na sekundu nije  pretvarala da joj je žao, a Maja je patila za obadvije. Šaputanja okolo bilo je iritantno slušati.

Mislio sam da će uzeti sebi vrijeme i otići sa majkom u njen stan, ali se nije htjela vratiti tamo. Nije mnogo govorila, ali nije ni morala. Dovoljno je bilo pogledati u izgubljene oči i stresti se.

"Nemanja, moram do kluba. Znam da je sad potrešena, svi bi mi bili, ali nemoj je ostavljati samu bez obzira šta kaže ili uradi" luda je ako misli da sam sposoban na to.

"Idi, znaš da neću nigdje" Maja je bila u sobi. Čim je Anđela napustila stan, otišao sam u kuhinju i napravio toplu čokoladu. Nisam znao šta bi drugo, a ona je slabo jela ovih dana. Ako ovako nastavi, razboljeće se, neću da joj se desi bilo šta.

Lagano pokucam i potom se iznenadim manjkom samopouzdanja. Nikad mi ga nije nedostajalo, kao sad. Ne znam zašto. Nije rekla ni da uđem ni da ne mogu, ali zastao sam prazan krevet. Voda je tekla u kupatilu i odlučio sam da pričekam da izađe. Sjeo sam na krevet  i neprestano gledao na sat. Više od pola sata, voda teče, a ona ne izlazi. Imala je dovoljno vremena da se istušira.

Ušao sam u kupatilo, a ona je sklupčana uz zid tuš kabine dok je šiba hladna voda. Nije se pomakla, niti je podigla glavu kad sam ušao. Zatvorio sam vodu i tek tad je podigla oči prema meni. Bile su zastrašujuće prazne, daleke mi puste. Ako su oči ogledalo duše, ja se užasavam pustinje u njoj. Ruke su mi drhtale dok sam uzimao peškir i umotao je u njega. Držao sam je  uz sebe dok se tresla, pokalo sam je iznijeo iz kupatila do sobe i obrisao joj kosu, a potom uzeo njemu pidžamu i obukao je. Bila je slaba, toliko bez volje da me to prestravilo.

"Otići ću napraviti drugu toplu čokoladu, ova se ohladila. Hoćeš li biti dobro" ušuškao sam je u krevet poput malog djeteta i pomilovao po kosi. Bojim se ove distance koju pravi, možda je radi nesvjesno, ali je tu i ako ovako ostane jedino će distanca i ostati među nama. Dok sam petljao po kuhinji, bio sam više nego svjestan da je ovaj period za nju prolazan i da mora preboljeti gubitak. Majina priroda je vesela, ona je prštala od pozitivne energije, potpuno je strano vidjeti je ovakvu kakva je sad.  Nema osmjeha, nema zadirkivanja, nema prepucavanja, nema ni onih vragoliastih pogleda koji mi poručuju da sam najebao kad me se dohvati... Kao da je sve nestalo.

Uovom momentu da uradim bilo šta za nju, ona to ne bi ni doživjela ni osjetila, kao da je postala samo prazno tijelo koje ne može da totakne ništa, a ono što je boli samo tiho kuca  da bi znali da je još živa. Promiješam smjesz u šolji i odpuhnem paru sa vrha i dodam kašičicu šećera. Ne znam da li će joj prijati.

Kad sam ušao u sobu, Maja je opet tupo gledala negdje, duboko zamišljena. Spustio sam šolju na noćni ormarić i pomilovao joj obraz.

"Majo, dušo... Popij ovo da se ugriješ" prisilio sam je da me pogleda u oči, odmah su joj zasuzile. Sjeo sam pored nje i zagrlio je. Pustio sam da se isplače i da izbaci iz sebe to što je tolikmo pritislo. Šmrcala je kad je uzela i dalje toplu šolju u svoje ruke, a ja nisam htio d aje pustim.