Don't let me go

i tako dode mi u san

Opet...Otvaram oci sa tezinom kapaka, kao da se borim sa svijetlosti koja se provlaci kroz rupice na prozoru. Krevet je opet mokar,na tijelu kapljice znoja, sa lica brisem suze. i ovo jutro budim se u strahu iz nocnih mora,sanjam ga.. ne odlazi nikada,svako jutro na izlazak sunca dodje mi u san, tada sve sto poznajem prestaje, on mi oduzima svaki san svako dobro jutro.Opet sam sanjala kako ga gubim,drzao me je za ruku rekavsi: "princezo,sada drzim cijeli svoj svijet i znaj da ga nikada necu pustiti" pogledao me zavodnicki preko ramena dok mu je jedna kofrca prekrivala oko,slatko se nasmijao, rupice na licu su se pojavile i ucinile to jos sladjim,svaki pokret sam pratila dok.... odmakao se ,osmijeh je nestao,ruku sam mu drzala snazno no ispustala sam ga,sretno lice je nestalo, zabrinuo se kapljicu znoja iznad oka sam uocila dozivala sam ga a on,on kao da je opcaran gledao me praznim pogledom duboko u ocima nistavilo,prazno tako su bile hladne te su unijele u mene neki strah hladni trnci su u sekundi prosli mi kroz tijelo...svijetla....svijetla kamiona koji je jurio.... bum...pustio mi je ruku,nema  je,gledala sam ali je nisam vise vidila hladni vjetar mi je prosao kroz prste a onda opet se budim...

Pomalo zaboravljam kako je buditi se jutri dok vec sunce salje svoje najjace zrake,kako se odbijaju od tijelo i daju poseban sjaj,kako je kada mala najmanja zraka te probudi,a ne udarci u snu, strah od gubitka neceg cega i nemam,sto nije moje...

nastavak ubrzo,molim vas komentirajte i dijelite molim vas