Sjajne smeđe oči [ZAVRŠENA✔]

11. Neće se sjećati...

Hena i Luka su ušli držeći se za ruke.

__________________________________

Sjeli smo na svoja mjesta i čekali da dođe nastavnik i pakao počinje.
Mak i ja smo se okrenuli jedno prema drugome i samo se gledali. Prije nego što dođe nastavnik privukla sam ga za majicu i još jednom ga poljubila.

M:"Bože možete li se prestat ljubakat u školi nađite si neko drugo mjesto" rekla je nova učenica koja se btw zove Martina.
Odmakla sam se od njegovih usana i prije nego što sam bilo šta rekla, u klupi iza sam čula dvije cure koje su valjda bile sa njom drugarice u osnovnoj, kako govore "kako je samo ljubomorna na nju"
Ja:"Imaš problem?"
Pogledala me i nije ništa odgovarala
Ja:"Tako sam i mislila" Mak mi se nasmijao
Onda sam opet čula kako su djevojke iza, tačnije jedna od njih, rekla "kako ne može da shvati da nikad neće biti s njim?"

Okrenem se prema njih dvije i samo im kimnem glavom i kažem "upravo tako" na šta mi se samo nasmiju i u tom trenutku kao što sam vam rekla, pakao počinje jer je ušao nastavnik.

Dobar dan djeco bla bla bla ni ne slušam ga jer opet...Makova kosa...
Dobijam one "smrtonosne" poglede sa Martinine strane i njene kompanije, ostale tri cure koje je već zaposlila kao robove koje samo trče za njoj uokolo i nemaju svoj život. Kratko i jasno.

(...)

Završio je ovaj pakao od informatike. Čekala sam Maka ispred učionice dok spremi svoje stvari. Razgledala sam okolo i razmišljala o tome kako će već zvoniti za početak sljedećeg časa ako ne požuri. Onda sam osjetila kako me neko snažno gurnuo niz stepenice. Krenula sam se kotrljati i sjećam se da sam snažno udarala glavom od skoro svaku stepenicu. Oči su mi se polako zatvarale jer sam gubila svijest. Vidjela sam Maka i Luku kako trče niz stepenice prema meni. Tu se moje oči zatvaraju i nemam pojma šta se dalje desilo.

Mak's POV

Izlazio sam iz učionice kada sam vidio Martinu kako gura Lauru niz stepenice. Potrčao sam, a za mnom je potrčao i Luka. Skoro pa sam se lomio u komadiće trčeći i gledajući je kako pada i polako zatvara oči.

Prišli smo joj i ubrzo se oko nas formirao krug ljudi. Provjeravao sam da li diše i slične stvari. Primjetio sam da joj srce usporeno kuca i da joj disanje nije ravnomjerno tj. Da ima duge pauze između udisaja i izdisaja. Nisam ja đaba išao na sekciju prve pomoći.

Milovao sam je po glavi dok sam govorio Luki da zove hitnu.
L:"Rekli su da stižu za 5 minuta"
Ja:"Možeš mislit" rekao sam uzimajući je u naručje.
Stavio sam je u svoje auto (da, imam auto ove godine tek punim 18. wow)
Bacio sam Luki ključeve i sjeo sa njom na zadnje sjedište. Njena glava je bila u mom krilu. Ne znam ni šta sam osjećao. Bol, jer ko zna šta joj se možda desilo i kakve su posljedice ili neku trunku nade da će sve biti okej.

Stigli smo pred bolnicu. Opet sam je uzeo u naručje i unio unutra. Odmah su nam pritrčali doktori i pitali šta se desilo.

(...)

Luka se vratio na nastavu, a ja čekam već skoro dva sata da mi bar nešto jave.
Kada sam to pomislio izašao je doktor iz njene sobe.

Dr:"Vi čekate za Lauru?"
M:"Da"
Dr:"Eh ovako, Laura ima neki...srednji oblik potresa mozga. Neće se sjećati ničega što se desilo protekla 3 mjeseca."
Ostao sam izbezumljen. Nisam znao šta da kažem pa sam samo kimnuo glavom kao odgovor.

______________________________

Upravo sam shvatila da mi se pola dijela izbrisalo. Imam 599 riječi, a bilo je 1150 otprilike...
Ne znam šta se desilo sa wattpadom ali pola mi je je delete-ao....
Uskoro novi dio i nastavak toga što je trebalo biti u ovom....😞