Pogrešno vrijeme

"Ponovo on"

Prošlo je par mjeseci od Harijevog i Heleninog poslednjeg viđenja.

Helenin život se polako vraćao u normalu, više u njoj nije bilo želje za traženjem i maštanjem o nemogućim stvarima. Više nije željela rizikovati i upustiti se u nešto, kada je znala da lako može probuditi svoja osjećanja.

Kada želiš da se igraš, osjećanja nisu bila opcija, zar ne?

Sjedjela je na prozoru svoje sobe, već naviknuta prizorom i okolinom Njujorka. Kada bi rekla da joj nedostaje stari život, slagala bi. Ovdje je sagledala koliko toga život može da joj ponudi, bez da pored sebe ima najbolju drugaricu koja će pojahati prvog dečka koji je uopšte primijetio.

Bližio se prvi dan nove školske godine, treći razred srednje i nije baš dočekivala ushićeno, jer je smatrala da se i ništa više ne može desiti, što nije doživjela.

Možda se, samo malo, negdje u sebi nadala da će je neko primijetiti.

"Počinjem da se stvarno bojim za tebe, Helen. Nećeš izvršiti samoubistvo?" Alison je ušla u sobu, bacajući se na krevet.

"Pa, to je odlična ideja zapravo!" ironično je uzvratila Helen.

''Ajde Helen, zašto si takva?'' Alison je prokomentarisala svakodnevno raspoloženje svoje sestre. Bila je očajnički zabrinuta za nju.

Kada bi je vidjela, sjedjela bi tu pored prozorima, satima gledajući i razmišljajući. Nije više bilo one stare Helen, koja je bila uvijek za dobar provod i zabavu. Sada je bila zatvorena, postavila je zidove i u njima sakrila granate. Alison se bojala da joj priđe.

''Znaš, Alison, uvijek sam pokušavala da iz svega izvučem najbolje..'' počela je Helen.

''I uvijek, ali uvijek se razočaram. Mislim da će me to jednog dana i ubiti. Imam prevelika očekivanja i prevelika maštanja za nekog ovako sitnog.'' ustala je ''Ne mogu više podnijeti razočarenja. Ne mogu više očekivati i izvlačiti najbolje iz svega.. nekako je.. iscrpljujuće.'' završila je i bacila se na krevet pored Alison.

Alison je bila začuđena, jer je ovo prvi put da je Helen progovorila o svojim osjećanjima poslije toliko dugo vremena.

''Znam da ne možeš bez očekivanja, ali barem uvijek nađi dvije strane, Helen, tako i da se nadaš i ne nadaš. Moraš znati da svi ljudi imaju dvije svoje strane, dobre i loše.'' savjetovala je Alison. ''I ti imaš, kao i ja. Moramo se navikavati na to.'' uvjeravala ju je Alison, pa je privukla u čvrsti zagrljaj, kao da je predosjetila da je to ono što je bilo najpotrebnije svojoj sestri sada.

Bilo joj je drago jer su konačno raspravile svoj ispad od prije par mjeseci. I samo zbog nekog dečka koji nije bio vrijedan.

***

Na sebi je imala crni ogromni duks, crne farmerke i crnu jaknicu preko, njeno raspoloženje za prvi dan školske godine je uskladila sa odjećom. Od šminke je imala samo maskaru, voljela je istaknuti svoje plave oči. Voljela ih je kod sebe, ali nije voljela to što su joj emocije vidljive u njima. Željela je da ih nema. Da ih otkine i nogom nagazi kao ispaljenu cigaretu.

Alison je otišla malo prije nje, pa se Helen, pozdravivši se sa tetkom, izašla ispred čekajući taksi.

Njeni roditelji bi je nazvali jednom u nedelju dana, što je njoj bilo dobro.

Nije željela da iko osjeti kolilo je loše i koliko zaista počinje biti kamena. A to joj se sviđalo, niko nije uzimao ništa od nje, niti je ona uzimala. Stajala je sa strane, kao pasivni posmatrač, to joj je bilo dovoljno.

Knjiga u njenim rukama je bila najveći oslonac. Jedina stvar koja je nikada u životu nije razočarala i jedina stvar koja je izvlačila iz samoće, bacajući je u drugi svijet, stvoern samo za nju i njene maštarije.

Imala je svoje strasti, snove, želje i znala je da će ih jednom ostvariti, kada okrene leđa svemu ovome, ali još nije bilo vrijeme za to i strpljivo je čekala.

Zvuk automobila je izbacio iz transa, shvativši da je to njen očekivani taksi, ubrzo je sjela i zaputila se ka školi.

Nije osjećala nikakvo uzbuđenje, niti ikakvu vrstu euforije, što je čudno, ipak je to nova škola, novo okruženje i novi ljudi. Voljela je novosti i nova saznanja, voljela je ljude, mada nije bila za njih, ili nije bila za svakog.

Veliko školsko dvorište je bilo prepuno novih đaka i onih starih istih, srećom, nije bilo onih ekipica koje su pokazivale koje su se izdvajale, jer su je inače nervirale.

Helen nema predrasude i ne voli razlikovati ljude. Voljela je svakog imati u svom društvu, jer je smatrala da je ograničeno ako, naprimjer, ne želiš istetoviranog u svom društvu, ili onog štrebera, ili neki vatrenu crvenokosu, prozvanu kurvom. Razmišljala je psihološki, svi imaju svoj razlog zašto su takvi, svi imaju svoju priču, ko je ona da bilo koga osuđuje?

Ugledala je Alison, oslonjenu na školskom zidiću, rukom je pozivajući kod sebe, kako bi je upoznala sa novim društvom.

Helen je u sebi pokušavala nabacati malo dobrog raspoloženja, kako ne bi ostavila loš utisak za prvi put.

"Helen!" veselo je Alison ciknula.

Helen se nasmiješila, zatim prišla malom krugu prijatelja.

"Helen, ovo je Monika moja najbolja drugarica, Monika ovo je Helen."

"Hej" izustila sam prijateljski

Monika je za razliku nalickanih djevojaka, koje je Helen primijetila ovdje, izgledala sasvim normalno i ne prenatrpano. Imala je crnu kosu, podignutu u rep, bez kapi šminke na sebi, izgledala je zanosno i itekako privlačno. Bila je malo punija, ali to nije umanjilo njen seksipil. Ima je na svim mjestima, baš tu gdje treba.

"Izgledaš izgubljeno" šaljivo je rekla Monika.

"Moram se složiti sa tobom. Nisam navikla baš na ovakvo, školsko, raspoloženje." šaljivo je Helen uzvratila, gledajući ljude oko sebe, koji su zaista djelovali prijateljski i raspoloženo, to joj se dopalo.

"Ovdje su normalni, ali ima tih izuzetaka koje ćeš vjerovatno sresti, za otprilike... pa sad." Monika je namršteno pogledala djevojku duge plave kose, koja je prilazila ka školi, hodajući kao kojekakva boginja, ne mareći za bilo koga pored sebe. Imala je na sebi crnu usku haljinu, za koju je Helen odmah pomislila da je možda neka majica. Činilo joj se da joj je ova djevojka poznata. Negdje je srela. Gdje bi mogla?

"Whoa" izustila je Helen.

"Ivon, priča se kako je najljepša u školi, ni sa kim nije bila iz škole.. kao fora, nisu njen nivo, a zapravo djeluje kao da je ispod svakog." Monika je prokomentarisala. "Svi su oduševljeni njome zato jer je nedostižna i ledena, ali moja intuicija govori drugačije, izgleda..jeftino nekako." nastavila je Alison, prateći je pogledom.

"Možda samo dobro krije, možda... jebem ti.." Alison je šokirano posmatrala ka ulazu škole, dok je Helen čudno gledala kako su svi u dvorištu postali previše tihi, gledajući tamo gdje i Alison gleda.

"Izgleda da se ponovo pojavio." šokirano je dodala Monika.

"Ko?" radoznalo sam upitala, ne shvatajući o kome se zaista radi.

"Oni..on..Harry Styles."

Uspjela sam da nađem vremena i dovršim poglavlje. Nadam se da će vam se svidjeti.

Šta mislite, da li se Hari namjerno pojavio ponovo u svojoj staroj školi, zbog Helen?