Tračak svjetlosti

Pedeset prvo poglavlje

Ispričavam se na svojoj neaktivnosti ovih dana, imam dosta toga oko predavanja i pokušavam se posvetiti svemu. Pokušati ću sada uhvatiti malo više vremena i objaviti par poglavlja.

Xoxoxox
__________________________________________

Kako se bližio trenutak odlaska u dvorac, i upoznavanja mojih pravih roditelja, osjećala sam sve veću i veću tremu. Imala sam osjećaj kao da mi se želudac okrenuo naopačke, i to jednom, nego puno više puta.
Nisam znala kako da se predstavim, imala sam osjećaj kao da ću jednostavno zaboraviti govoriti. Previše sam razmišljala o tome i znala sam da moram prestati. Ako ne prestanem stvorit ću si samo probleme ondje gdje ih nema.

"Anabelle, jesi li spremna? Amelia bi trebala ovdje biti uskoro." , Toretov glas me trgnuo iz razmišljanja. Dobro da i je.

"Nisam sigurna...i dalje se iskreno bojim." , to je i bila istina. Tu su mnoga pitanja koja ju se počela gomilati.

"Nemaš se što brinuti, rekao sam ti već, bili bi ludi kada te ne bi prihvatili." , istina, bio je to rekao već i objasnio mi u detalje. Možda je i bio u pravu, možda nisam ni imala razloga brinuti se. Možda će sve ispasti dobro, možda će me prihvatiti.

"Želim povjerovati, ali iskreno se bojim. Mislim da mi neće biti lakše sve dok se to ne dogodi i dok ne prođe." , u većini slučajeva sam se tako osjećala. Bilo bi teže prije određenih situacija, ali kada bi jednom se počele odigravati onda bi postalo lakše. Zapravo bi kasnije razmišljala čega sam se uopće bojala?

"Vjerujem, ali dobiti ćeš odgovore na više pitanja nego što ti ja mogu dati. Gledaj to tako, pronaći ćeš sebe. Barem jedan dio."

"Istina." , tiho sam rekla.

Čulo se tri kucnja na vratima, mora da je to bila Amelia. Nitko drugi ne bi mogao biti jer ne zna za ovo mjesto.

Toreto se ustao s kauča i otišao otvoriti vrata, "Hej Amelia."

"Hej. Moji roditelji nas očekuju. Nisam im rekla točno o čemu je riječ. Mislim da bi bilo lakše objasniti kada tek dođete, ovako bi izazvali dosta pitanja i nerazjašnjenih stvari."

"U pravu si, bolje je da kada dođemo da sve odradimo u hodu. Nema smisla prvo objašnjavati kada ne znamo točno kako i što." , Toreto se nadovezao.

"Nego..jeste li Vi spremi da krenemo? Trebali bi tamo stići prije mraka, nije dug put barem. Može se sasjeći kroz šumu, ima jedan puteljak, kasnije se grana u više njih, ali već sam išla njime pa znam." , uputila mi je topli osmijeh, kao da je znala da ovo sve me još dalje zbunjuje i muči, "Anabelle kako si ti? Nisam te ni pitala, vjerojatno se sada osjećaš još više zbunjenijom. I ne krivim te, sve je nekako naopako."

Dobro sam razmislila o njezinom pitanju, kako sam se zapravo osjećala? Nije bio jedan osjećaj, jer da je bio jedan bilo bi mi lakše. Bilo ih je milijun, nisam znala koji više prevladava od kojeg.

"Ne znam kako se točno osjećam. Osjećam uzbuđenje, strah, stres, olakšanje... Ima više osjećaja od jednog."

Amelia me neko vrijeme promatrala prije nego što je progovorila, "Možda je to dobro zapravo. Na neki način se sada razvijaš, evoluiraš. Mogu ti reći jedno pitanje koje znam da će te sigurno pitati nakon svega."

"Koje je to?" upitala sam.

"Vjerujem da će te nakon svega kada im se objasni i kada shvate kao i ja, tražiti da ostaneš u dvorcu s nama. Kao obitelj." , sve mi je zastalo na trenutak. Ako me to pitaju što bi im odgovorila? Druga stvar je bila što sam neko vrijeme ostala s Toretom i njegovom obitelji u njihovom dvorcu. A ovo bi opet bila druga stvar. Ostajala bi onda s ljudima koji su mi biološki roditelji, za koje nisam ni znala da postoje, ni gdje se nalaze dok nisam upoznala Toreta.

"Molim Vas krenimo." , rekla sam, Toreto i Amelia su mi uputili male osmjehe. Mislim da su i oni zapravo bili uplašeni kao i ja.