Tračak svjetlosti

Pedeset šesto poglavlje

Nisam mogla spavati noćas. Vrtila sam se po krevetu i znoj me oblijevao. Više nisam mogla izdržati da ležim, morala sam se ustati i otići malo na svježi zrak i po čašu vode.

Polako i lagano sam se ustala s kreveta i sjela na rub njega. Mjesečina je noćas bila jaka i probijala se kroz krošnje drveća tvoreći sjene na podu od sobe. Ustala sam se i otišla do vrata da ih otvorim. Samo sam znala put do kuhinje, glavnih vrata i moje sobe. Nisam još ništa drugo znala ovdje.

Amelia kako je rekla da ću imati sve ovdje to se i dogodilo. Imala sam puno odjeće i ostalih stvari što mi je trebalo. Čudilo me je kako je u kratkom vremenu odkako je Toreto otišao uspjela to sve prirediti i nabaviti. Izgleda da stvarno što kaže da to i napravi. Zapravo to je bila dobra vrlila kod ljudi-vila. Nisam znala puno koji bi tako nešto napravili, i iskreno osjećala sam se malo bolje. Sada kada sam otkrila tko su mi roditelji i odakle sam, bilo mi je lakše. Jedan dio mojih pitanja je dobio svoj odgovor. Drugi dio pitanja je još uvijek čekao svoj sretni završetak, za koji sam se i ja nadala da će napokon dobiti. Ne bi ništa više voljela od toga.

Moja bosa stopala su odzvanjala kroz dvorac, svi su vjerojatno spavali. Jedino sam ja bila budna ovdje.
Otvorila sam gore element s čašama i uzela najobičniju što sam mogla naći. Natočila sam si vode i sjela na kuhinjski element gledajući oko sebe. I dalje se mjesečina probijala kroz dvorac, taman nasuprot kuhinje su bili ogromni prozori koji su pružali pogled na vanjski vrt. Vrt je bio prelijep posebno sada. Voda u fontani je reflektirala mjesečinu i sve je izgledalo tako spokojno u ovo doba.

Ubrzo su se pojavile dvije sjene vani, prvo nisam vidjela tko je to jer svjetlost od mjesečine mi je smetala. Spustila sam se tiho s elementa i odlozila čašu natrag pazeći da pri tome ne radim nikakvu buku.
Kada sam se okrenula jasnije sam vidjela tko je to bio, Amelia je stajala nasuprot Toretove majke. Nisam mogla vjerovati. Izgledale su jako žustre u svojoj raspravi, Amelia je radila puno gesti s rukama i nikako nisu izgledale prijateljski. Toretova majka je držala ozbiljno lice i šutjela dok je Amelia nešto govorila. Amelia je izgledala jako ljuto iako ne znam oko čega je bila rasprava, ali kako je izgledalo vjerujem da je nešto ozbiljno. Samo ne znam što bi moglo biti toliko bitno u ovo doba noći.
Polako na prstima sam počela ići unatrag gledajući da me nisu primjetile. Iako je bilo dosta mračno unutri nikada nisam mogla znati. Tek kada sam bila sigurna da me više nisu mogle vidjeti okrenula sam se i nastavila normalno hodati prema svojoj sobi.
Stala sam nasred hodnika kada sam vidjela Amelijinu mamu kako hoda u spavaćici držeći svjećnjak zbog svjetla.

Zastala je kada me je vidjela, "Oh Anabelle što je bilo? Ne možeš spavati?"

Polako sam kimnula glavom kada sam shvatila što me je pitala, "Ustala sam se da odem do kuhinje i popijem malo vode. Grlo mi je bilo užasno suho."

"Jesi li se snašla? Znam da ti je još jako teško za upamtiti gdje je što." , uputila mi je blagi osmijeh. Zasada se nadam da mi je povjerovala i da nije ništa drugo primjetila.

"Zapravo i jesam, ostavila sam čašu dolje na elementu jer nisam bila sigurna gdje da je ostavim poslije."

"Ne brini se za to, naše osoblje svako jutro se ustane prije nas i očisti posuđe ili ga složi natrag. Ubuduće ako se probudiš opet tako potraži mene ili nekoga od osoblja da ti bude lakše."

"Nisam znala, hvala puno. Mislim da ću sada probati ponovno zaspati, ako imam sreće možda i uspijem." , nevino sam se nasmijala i počešala rukom nespretno po vratu.

"Laku noć Anabelle." , rekla mi je kada sam ju prošla na hodniku pri putu do svoje sobe.

Kada sam došla u sobu, i zatvorila vrata, duboko sam izdahnula naslanjajući se na njih. Toreto mora saznati za ovo, moram mu reći, ali kako da mu kažem?