Sva moja slomljena srca

jedno

mislila sam da si divan.
ti si bio rana ljubav, tako naivna ljubav.
vukla sam te za ruke, djetinjasto i slijepo, po našoj osnovnoj školi. rekla bih da smo bili jako tužni ljudi, koji jedno drugo lažno su usrećavali. moji prijatelji znali su, vidjeli su, rekli su mi; svejedno dala sam ti stotine prilika u životu.
mi smo bili kaos.
naša ljubav bila je zdrava samo na trenutke, samo kada bi se u biogradu prikrao u našu hotelsku sobu po noći da me poljubiš. samo kada bi mi čvrsto držao ruku na vrtuljku u jedan ujutro, dok sjedim između tebe i svoje najbolje prijateljice.
posvetila sam ti toliko poema; onih najbolnijih i najtužnijih što sam objavila. znao si za njih i nisu te smetale.
neke stvari o meni su te smetale... to me uvijek posebno lomilo, to što ti moja podjednaka ljubav neograničena o spolu ide na živce.
uostalom, to objašnjava zašto sam te svakoga puta ostavila zbog djevojke.
ali trčim pred rudo, nisam objasnila sve stvari iz naše nesuđene veze.

ti si se igrao mojim srcem. jer nakon tolikih godina bio si se javio, da ti falim i takve nebuloze. bio si u vezi sa djevojkom koja te ne voli, a mene koja sam te toliko voljela ostavio si u kozmičkoj prašini. nisi imao pravo doći u moju ulicu i u naš park, nisi imao pravo poljubiti me. shvatila sam davno da me ne zaslužuješ, iako tvoja tužna životna priča objašnjava štošta, ja bolja sam od toga.

tebe sam ionako preboljela lakše, ali slomio si mi srce voljeći ga obsesivno, a ne znajući da nikad nije bilo tvoje.

jedno slomljeno srce