Sva moja slomljena srca

dvoja

ti si bio moja prva žrtva i moja prva ljubav.
upravo ti si dokaz da ljubav dolazi u valovima; udarajući snažno od nas i onda nas preplavljujući... često nas rušeći na oštro kamenje koje čeka ispod površine vode.

o tvojoj ljubavi uvijek sam sretna pisati. pisala sam o tebi i za školu, ali to ti neću priznati...
imam predpostavku da me sjećanje na tebe ne boli jer si djetinja ljubav i jer me nisi toliko povrijedio. slomio si mi srce jedvice, kao i ja tebi, kada smo shvatili da svijet oko nas ne želi naš slobodan duh. tada nam se ljubav rastala. uvijek si bio ondje da bi moj osmijeh bio što širi moguće. stvarno si savršen. ne kažem bio, jer uistinu to još uvijek jesi.
tvoje oči su oceani divni kojima sam posvetila na stotine poema koje pred njih nikada neće izaći. uvijek mi je bilo zvučno tvoje ime, a i moje ime iz tvojih usta uvijek zvuči bolje.

baš zato sam te preboljela. zato što još uvijek mogu čuti kako me zoveš, jer to i radiš kadgod me vidiš na autobusnoj stanici. toplo je naše prijateljstvo, nikola, jer s nikim drugim ne dijelim svoje slušalice u autobusu. zato ćeš biti jedini čije ime stoji u ovom djelu. jer tvoje toplo srce i glasan smijeh zaslužuju toliko dostojanstva.

i uvijek su mi bili dragi, tako dragi, tvoji prsti na tipkama klavira. oni mi ponajviše nedostaju.

dva slomljena srca