Ahh! Te činjenice! 🔛

Kompanije, šefovi i mlade nade

Oni su napokon, nakon ne znam koliko zavrzlama, otkrili da su ludo zaljubljeni i da ipak žele biti zajedno. Pa im padne na pamet da odu na godišnji od mjesec dana. On je trenutno slobodan, ali ona radi u nekoj ozbiljnoj bolnici kao liječnica – mlada liječnica, i tog popodneva javi kako je od sutra mjesec dana na godišnjem, na što joj u bolnici kažu: nema problema.

Ccc. NITKO ne može u velikom sustavu dobiti godišnji od danas do sutra i to odmah mjesec dana, pogotovo ne oni mlađi koji se još moraju dokazivati. Možda dobije dva, tri dana ako mu je iskrsnulo nešto hitno, no i to ovisi o razumijevanju šefa. Veliki godišnji odmori se unaprijed najavljuju, mora se dobiti rješenje za njih itd. Ako već želite takvu slobodu za svoje likove da biraju gdje će, kad će i što će raditi, onda im dajte njihov privatni biznis, u toj situaciji mogu odlučivati o svom vremenu. Istina da će im zarada trpjeti, ali to je njihova odluka.

***

Glavni direktor u velikoj korporaciji obavještava njihovu mladu nadu – junakinju ljubavne priče – da je Nadzorni odbor odlučio kako baš ona ide na neki važan simpozij u drugu državu.

Ma nema šanse! Nadzorni odbor nema pojma da dotična uopće radi u kompaniji – osim ako nije s nekim iz Nadzornog privatno povezana. Nadzorni odbor NIKAD, ali NIKAD ne odlučuje tko od zaposlenih ide na kakav službeni put, a ne odlučuje niti o troškovima tog puta. Nadzorni odbor donosi samo one važne, strateške odluke – kako rasporediti dobit, pokriti gubitak, o nekom velikom ulaganju, proširenju firme, prodaji njenih dijelova... Ukratko, Nadzorni odbor odlučuje o onome o čemu odlučuju vlasnici, jer Nadzorni odbor predstavlja vlasnike. Nadzorni odbor imenuje direktora, direktore, članove Uprave... ovisi kako je firma ustrojena, a oni brinu o poslovanju. Direktor ili šef sektora će odlučiti koga šalje na službeni put, time se obično ne bavi niti generalni direktor ili predsjednik Uprave. Može biti informiran o tome ako je važno.

***

Dođe cura na portu i pita za veeelikog šefa, gazdu, vlasnika te veeelike važne međunarodne firme, a ova ili ovaj na porti joj mrtav hladan odgovara: xy kat, soba ta i ta. Pa tako uđe ona u lift, odveze se do tog i tog kata, nađe ta i ta vrata i samo uđe.

Aha! Tako se ne ulazi u velike firme NIKAD, pa ni tad. Prvo porta, to jest recepcija jer zvuči otmjenije, pa procedura upisivanja podataka tko si, što si i zašto si došao, kod koga si došao, imaš li dogovoreno, pa zvanje tajnice dotičnoga da se provjeri ima li taj i taj dogovoren sastanak i je li dobrodošao, pa onda upućivanje na određeni kat, pa opet tajnica... Nema upadanja u urede velikih šefova ravno s ceste i samo tako. A u ljubićima su u igri uglavnom oni veliki, najveći šefovi svih šefova u najvećima od najvećih kompanija.

Ako junakinja mora nekako uvrebati – susresti – iznenaditi velikog šefa, morat će to izvesti planirajući špijunsku akciju: proučiti gdje se kreće pa ga iznenaditi dok nešto kupuje, negdje ruča, navečer se opija u nekom klubu, ide u teretanu... Nemam pojma, smislite.