Čekanje mi se činilo kao vječnost. Cijelog života sam čekao nešto, vrijeme mi je prolazilo čekajući pravi trenutak, naučio sam da reći prave riječi u pogrešnom taktu vremena izaziva disharmoniju savršeno balansiranog kosmosa, činilo se da i sam svemir ostane zatečen mislima koje ostaše duboko u grudima nikad nepravljene preko usana.
Nervozno sam hodao oko pokisle klupe u gradskom parku gdje su mnoge ljubavi počele i završile. Želio sam da sve bude savršeno, u ruci sam uporno držao buket ruža, nepopravljivi romantičar koji u svemu traži savršenstvo, i ona je savršena, siguran sam u to. Znam da je ona ta prava, sve ono što sam oduvijek želio stalo je u jedno tako sitno i nevino žensko biće. Ponosno sam gazio tridesete godine, i sve ove godine bezglave potrage za savršenom ženom će večeras završiti. Vadim posljednju cigaretu iz zgužvane kutije, znajući da su mi ovo posljednji dimovi koje ću strpati u pluća, želio sam za nju biti besprijekoran muškarac i odričem se svih poroka iako sam mnogima sklon.
Prisjećao sam svih prošlih svojih nesretnih ljubavi, ostavljao sam ih uz sebi dobro poznate riječi da nisu žena za kojom tragom, da nisu savršeni životni partneri, nalazeći im najmanju manu koja me odbijala i hladila. Vidio sam mnogo teških suza ispunjenih snovima o vječnosti skotrljane niz obraze, sebično i hladnokrvno odlazeći od njih zaboravljajući da sam nekad te iste snove dijelio s njima. Možda me to čini lošim čovjekom ali činio sam to pravdajući svoju grižnju savjest izgovorom obostrane koristi, uvjeren da činim pravu stvar. U mislima su mi ostale Lejline riječi koje mi je rekla prilikom mog uobičajenog rituala ostavljanja kako sam ga sam nazvao. Godinama sam neprestano razmišljao, otvarajući oči u zoru i sklapajući ih u kasne sate, o tim riječima nalazeći prave argumente i opravdanja kojima bih zadovoljio sopstveni ego. Uplakana, razočarana, stavila je svoju drhtavu ruku na moju i isprekidanim glasom mi rekla da nikad neću naći savršenstvo, da sam kao Don Kihot u svom zamišljenom svijetu i da ću umrijeti živeći u svom svemiru nedostižnih ideala. Iako sam na drugi način shvatao lik Don Kihota, znao sam šta je željela reći i boljelo me je. Pitao sam se, zar sam zaista takav, zar je ono što želim toliko nedostižno. Siguran sam da će noć preda mnom razbiti Lejline riječi u prah.
Uz mirišljavi predvečernji ljetni povjetarac ugledao sam ženu u izazovnoj crnoj haljini ponosnog koraka, lepršave kose i lica ljepšeg od sutona ljetne večeri. Osvježivačem daha sam sakrio miris ispušene cigarete i samouvjereno krenuo prema njoj. Tek je stigla u ovaj grad, upoznao sam je na promociji knjige mog poznanika na kojoj sam se igrom slučaja zatekao. Vjerovao sam u sudbinu, a šta je sudbina nego igra slučajnosti niti isprepletanih na milion načina. Pogledi nam se susretoše, blagi osmijesi nam se pružiše preko lica.
'' Ne kasniš, to mi se sviđa“ – rekoh zagrlivši je.
U nozdrvama mi je igrao miris njene plave kose.
'' Kašnjenje ne priliči jednoj dami, poštujem tuđe vrijeme'' – reče.
'' Ovo je onda za jednu damu'' – pružih joj buket naljepših ruža.
'' Zaista nije bilo potrebno, divan si, hvala'' – reče zarumenjivši obraze.
Razgovor je tekao prirodno, neusiljeno. Šetali smo glavnom ulicom grada. Bio sam ponosan na sebe, ponosan što ovakva žena ide rame uz rame sa mnom. Želio sam da nas svi vide i da mi zavide na njoj. Znao sam da su oči cijelog svijeta uprte u nas, a kako i ne bi bile. Sjeli smo u jedan od najljepših gradskih restorana i dok je pričala ponosno o sebi, u glavi sam stvarao slike naše budućnosti. Sve sam isplanirao, u svemu sam vidio nju i sebe. Pričao sam joj o svojim životnim avanturama, o tome kako sam promijenio, kako sam postao bolji čovjek. Dotakao sam se i bivših djevojaka, umanjujući broj istih, pokušavao sam joj dati do znanja pričajući o pogrešnima da se ona ustvari izdvaja od svih i da je posebna. I bilo je tako, zaista je bila nešto posebno u memljivom svijetu.
'' Svaki put sam znao da pravim pogrešku upuštajući se u takve veze, ali to je bilo u nadi da će se nešto promijeniti''- govorio sam.
''Razumijem u potpunosti, možda...
''Izvini, ali moram biti iskren i reći da si ti savršena, vidimo i sami gdje ovo ide, samo želim da znaš da ti nisi greška'' – prekidoh je.
Nasmijala se, kroz kosu nervozno provuče ruku, kao da ne zna kako odgovoriti.
'' Da, mislim, hvala ako misliš tako, ali sebi nisam savršena''
'' I ne moraš biti sebi savršena, svako ko zna sebe zna i svoje mane, ali u mojim očima jesi'' – rekoh.
Odjednom osjećaj je postao stran, osjećam da ovo nisam trebao reći i da sam pretjerao. Možda sam požurio, možda sam trebao pustiti da sve teče kako je i do sad teklo.
Razgovor je nastavio, u tom trenutku o svemu nebitnom dok mi se u mislima iznova vraća prethodni razgovor. Ponovo smo na ulicama grada, osjećaj ponosa mi je nestao. Dok hodamo rame uz rame bojim se da neće biti moja, sam sam pogriješio, svi su gledali u nas dok mi je iznad glave visio znak ''gubitnik''. Svaku sljedeću riječ sam pomno birao postajući uštogljen i svo godinama građeno samopouzdanje nestalo je u tminama dimenzije pravih riječi i pogrešnih trenutaka.
Došli smo ispred njenog iznajmljenog apartmana. Moram uraditi pravu stvar, moram ispraviti sve. Nježno sam ruku stavio na njen obraz uvlačeći je u mirišljavu kosu, zažmirih usnama tražeći njene po mraku ljetne večeri. Praznina. Otvorih oči i ugledah njene razočarane oči. Cijeli svijet mi se srušio u jednom trenu.
''Izvini, ne mogu''- reče napravivši korak nazad.
Pogled mi je stao na njenim očima. Ukopan i rastrojen nisam mogao naći zvuk koji bih izustio osim vriska.
'' Tražim najboljeg muškarca, a to nisi ti, izvini''.
Okrenuo sam se bez pozdrava i teškim korakom se vraćao u realnost. Odlazeći od nje u meni je tinjala nada da će dozvati moje ime i reći da je pogriješila.
Kupio sam cigarete i svratio u prvi otvoreni bar. Vraćam se starom sebi, boemu, Don Kihotu koji će umrijeti u svom zamišljenom svijetu.
'' Tražio sam savršenu ženu cijelog života i našao sam je'' – rekoh konobaru koji mi je spuštao duplu votku na stol.
'' Dobro za tebe'' – odgovori ravnodušno.
'' Ali i ona je tražila najboljeg muškarca'' – rekoh uz razočarani uzdah.
'' Eh stari, prokletstvo savršenstva''.
Leo Arthur
