Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

2.

Helena

Čim se auto zaustavio pred studenskim domom Stjepana Radića obuzela me jedna ogromna nervoza. Kako da se ponašam? Što da više mislim!? Znam da sam se ovome veselila otkad znam za sebe. Isto tako znam da je ovo moja budućnost, ali sada kada stojim tu pred tom ogromnom zgradom u kojoj su svi mogući studenti od kojih ja nikoga ne poznajem malčice mi se sledi krv u žilama. Okej, koga ja zavaravam, dosta mi se sledi krv u žilama. Pažljivo izađem iz auta i dalje zureći u tu zgradu. Okrenem se prema Anet koja ima osmijeh od uha do uha.

„O moj Bože, pa ovo je ogromno!“ Izgovori u jednom dahu. Njezin glas je bio neprepoznatljiv. Zvučalo je kao uzbuđenje i strah u isti mah. Istina da mi se nakon kratkog straha sretan osmijeh razvukao po licu. Anet se uputi prema prtljažniku. Povuče rukave do laktova. Izvadi veliki kofer, te mi ga pruži. Ona uzme manji. Zagleda se u tri četiri kutije koje su stajale u prtljažniku. Sinoć smo sve prenijele u njezin auto jer smo znale kako ujutro to nećemo stići napraviti.

„Morat ćemo ići gore dolje bar još tri puta. Stara, imaš malo previše stvari.“ Anet me mrko pogleda. Graške znoja krasile su joj čelo. I sama je znala da će se skuhati u toj trenirci jer je vani bilo opako vruće. Iako je bio listopad. Okrenem se u namjeri da krenem prema ulazu u studenski dom, ali kada ugledam riđokosu kosu skoro se spotaknem i padnem. Ne trznem, ne trepnem niti udahnem, jednostavno se zamrznem. Dečko riđokose kose s prekrasnim smeđim očima stoji ispred mene gledajući me sa širokim osmijehom.

„Stara, s čime si zapela?“ Anet me drmne po ramenu. Zaustavi se pored mene, a kada ga ugleda sve joj bude jasno. Ne, ne, ovo nije moguće. Znam da je otišao prije godinu dana. Skupio svoje prnje i napustio Split iz istog razloga zašto sam i ja sada. Samo što je on kupio kuću u Zagrebu, nije spominjao da će biti u studenskom domu. Uvijek je govorio kako je to sranje. Zato se nisam ni vidjela s njim u vezi. Jednostavno za mene on nije bio savršeni dečko kakvim ga je moja majka gledala. On je za mene bio ženskaroš. Nikada nisam osjetila njegovu ljubav. Mislila sam kako je sa mnom samo radi imidža. A mislim kako nisam daleko od istine kada smo već kod toga. No, sada me jedino zanima kako i zašto je on tu.

„Mislave?“ Tiho zaskvičim. Ne mičem pogled. Stojim ukopana i tražim objašnjenje na njegovom licu.

„Tvoja majka me nazvala i zamolila da ti pomognem s useljenjem.“ Ravnodušno kaže. Prvo sam mislila da ću iz njega morati izvlačiti riječi, a onda kada mi je to samo odjednom priznao više ne znam kako se osjećati. Ne znam što da mu odgovorim jer je veliki dio mene mislio kako će mi nešto slagati. Pogotovo jer je riječ o mojoj majci.

„Zašto?“ To je sve što je izašlo iz mojih usta. Samo mi treba objašnjenje. Mislav je moja prošlost, moja davna prošlost i želim da tako ostane. Tamo gdje sam ga i ostavila, a ona ga samo tako vrati natrag u moj život bez ikakvog pitanja smije li i želim li ja to uopće.

„Zato što je moj otac ravnatelj studenskog doma i mislila je kako će ti trebati pomoć sa stvarima.“ Upitno me gleda kao da ne razumijem u čemu je problem. Refleksno pogledam u Anet koja ima onaj zabrinuti pogled prikvačen za lice. I treba se brinuti. Dovraga, ja se trebam brinuti. Naravno da mi uopće nije palo na pamet da ću tu sresti Mislava. Ništa takvo mi nije palo na pamet. Rastali smo se prije godinu dana kada je on otišao iz Splita za Zagreb zbog fakulteta i kada sam ja s njim prekinula sve kontakte. Zato je moja majka bila onako smirena kada sam je odbila po pedeseti put. Znala je kako će tu biti Mislav i kako ću se sigurno njemu vratiti kroz par dana. Ali prevarila se. Samo me je stavila u neugodnu poziciju.

„Pa dobro nećemo samo tu stajati i gledati se! Idemo ti pokazati sobu, Hel!“ Veselo uzvikne Mislav uzimajući kofer iz mojih ruku. Zatečeno ostanem stajati na mjestu dok Mislav kreće prema studenskom domu. Anet me promatra zabrinutim i širokim očima.

„Jesi li dobro?“ Kako je manja od mene spustim pogled prema njoj. Brine se. Užasno. „Hel, tako mi je žao. Potpuno sam zaboravila na njega i njegovo preseljenje u isti grad kao i ti. Na isti fakultet.“ I tada me lupi u glavi. Pa on je i na istom fakultetu kao ja. Kako sam mogla zaboraviti na sve što je postigao. Njegovi su užasno bogati i normalno je da je završio na istom mjestu, samo.. ja sam ga tako izbrisala iz svog života da sam potpuno zaboravila da ga pratim. Ali sada nema povratka. Što je tu je. Samo se nadam da odnos između nas neće biti toliko čudan.

„Ni ja, Anet. Ni ja.“ Odgovorim joj, a zatim se zajedno uputimo za mojim bivšim dečkom. Malo ubrzamo korak jer nam je već daleko pobjegao. Kada se nađem u ogromnom hodniku studenskog doma malo me preplavi strah. Ovdje ću se izgubiti. Ubrzo nađemo broj moje sobe te je Mislav, držeći kofer jednom rukom, drugom rukom otvori. Ulaskom u sobu zateknem curu kako stoji pored jednog kreveta i postavlja neku sliku na zid.

„Hej.“ Prošapće Mislav te se, na zvuk njegovog glasa, crnokosa djevojka okrene.

Licem joj se proširi ogroman osmijeh te odmah dođe do mene. Primi me za ruku te radosno progovori „Tako mi je drago upoznati te! Drago mi je što imam brucošicu za cimericu! Bit ćemo bestie, već vidim!“ Veselo uzvikne i dalje mi drmajući ruku koju je obgrlila svojim rukama. Smiješim joj se nervozno.

„Helena ovo je Beatris Blair, Beatris ovo je Helena Novak.“ Predstavi nas Mislav. Nervozno kimam glavom i progovorim jedno 'drago mi je'. Ova cura se dojma zabavnom. Možda malo previše zabavnom. Nervozna sam, užasno. Nisam više sretna, a tu sreću je ubila Mislavova pojava i naravno moja majka koja ga je nazvala. Mogu kompletnu skočiti s ovog prozora.

„A tko si ti?“ Beatris radoznalo upita Anet koja je u tom trenutku spuštala kutiju pored, pretpostavljam, moga kreveta. Anet se uspravi neugodno gledajući u sve nas u prostoriji. Mislim kako je to radi njezine odjeće jer ipak je to Anet. Izvadi ruke iz džepova u koje ih je zagurala prije sekundu te se brzo predstavi.

„Anet, Helenina prijateljica.“ Odgovori joj s nelagodom u glasu pružajući joj ruku. Beatris se zadovoljno nasmiješi prihvativši Anetinu ruku. Mislim kako je ovo sve zajedno užasno neugodan trenutak. Mislim kako je to najviše zbog toga što je Mislav ovdje, a moja majka pije kavicu na terasi misleći kako je napravila nešto dobro. Beatris se čini dragom, stvarno dragom ali nekako imam osjećaj da je velika tračerica. Ne znam ni sama zašto.

„Pa užasno mi je drago što si ovdje! Ovdje ti se svaki petak tulumari i tako mi je drago što ću ti moći sve pokazati! Na mene se uvijek možeš osloniti!“ Njezine riječi me zaprepaste. Ne zbog toga što se tulumari ili što je ona takva već zbog majčinog glasa u glavi. Ona ne želi čuti ni D od dečki, niti T od tuluma, niti A od alkohola. Ma ništa što nema veze s učenjem, fakultetom ili uzornim ponašanjem. Pobogu, izdresirala me kao psa.

„Zapravo mislim kako bi Helenu više zanimala knjižnica, što ću joj ja drage volje pokazati.“ Pokloni mi jedan topao osmijeh. Okej, možda se promijenio. Možda možemo postati prijatelji. Kimnem glavom smiješeći se.

Zadnju kutiju položim na pod pored svog kreveta, te se okrenem prema Anet koja se ne suzdržava, uplakana je do bola. Suza suzu stiže. Nasmiješim se, ali to je onaj tužan i bolan osmijeh. Bacim joj se u zagrljaj. Ne ispuštam je pune dvije minute, a onda shvatim kako je vrijeme da ode jer ako ostane i trunčicu dulje, rastanak će samo još više biti bolniji.

„Volim te.“ Kažem Anet na uho na što se ona zahihoće.

„I ja tebe.“ Držimo se još malo za ruke i smiješimo se jedna drugoj. „Tko će sada izdržati tri sata sam u autu?“ Iskrade mi se smijeh s usana.

„Sama si na to pristala. Mogla je s nama ići moja majka, pa ne bi trebala ići sama doma.“ Podrugljivo joj odgovorim. Ona samo još jednom preokrene očima prije nego što pusti moje ruke.

„Ne daj Bože! Još gore!“ Podigne ruke u zrak u znak predaje, a onda se uputi prema izlazu. Na vratima zastane i pogleda me još jednom, onim slomljenim pogledom, a onda nestane s vrata u jednom treptaju. Zažmirim i teško izdahnem. Prepuštena sam sama sebi.

„Je li se to meni učinilo ili je ta djevojka imala pidžamu na sebi?“ Upita Beatris. Okrenem se prema njoj kako bih je pogledala i kada zinem u namjeri da nešto kažem, začujem viku iz hodnika.

„Čula sam to!!“ Iz usta mi se otme jedan iskreni smijeh i nakon toga se više ne mogu zaustaviti. Pogledam u Mislava i Beatris koji mi se isto počinju pridruživati u mom zaraznom smijehu. Teško će mi se biti priviknuti na ovu novu okolinu pogotovo jer je Anet udaljena kilometrima od mene, ali za majku ne mogu reći isto. Baš zato što ona nije tu ovo mjesto čini još boljim. I zbog toga se užasno radujem životu ovdje.