Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

5.

Helena

Uzbuđenje vlada mojim tijelom. Ne mogu opisati koliko sam sretna i uplašena u isti mah. Probudila sam se dosta rano tako da imam vremena za spremiti se. Ali od prevelikog uzbuđenja koji kola mojim venama krenula sam prerano. Našla sam se ispred vrata za predavaonicu u 8:40, još 20 minuta imam slobodno za hvatati muhe po hodniku. Prvi katedri mi je Opća i teorijska sociologija. Užasno se veselim. Malo mi je glupo što sam došla prva i trenutno sama stojim pred vratima čekajući neko zainteresirano ljudsko biće za ovaj fakultet ili predmet, ali nekako mislim da takvih ljudi nema ovdje. Osvrćem se oko svoje osi ne bih li ugledala nekoga, ali nigdje žive duše. Kada ponovno pogledam na sat već je 9:01. Otpuhnem. Što je ovo nigdje nikoga? Naslonim glavu na zid te još jednom nervozno otpuhnem.

„Ranoranilica, je li?“ Začujem muški hrapavi glas i zveckanje ključeva. Pogledam u starijeg muškarca kako otključava vrata s jednim malim smiješkom. Podignem ruku kako bih ponovno vidjela koliko je sati. Otključa vrata te gurne kvaku, a vrata se otvore. Mislim kako je on bio jedan od asistenata. Nema prijeteći pogled, niti ljuti ili bijesno ubojit već realan i zaigran. Namigne mi, a zatim uđe u predavaonicu. Uđem za njim. Smjestim se među prve redove. Prostorija se polako počela puniti. Svi su me gledali kao idiota jer sjedim u prvom redu. Spustim poraženo pogled dok se oni kreću prema zadnjim redovima. Vadim knjige i otvaram jednu kako ne bih gledala u ta začuđena lica. Osjetim kako se mjesto do mene zdrma. Bojažljivo podignem pogled prema toj osobi koja je drage volje sjela do mene u prvi red, ali čim je ugledam požalim. Riđokosa kučka sjedi do mene. Podrugljivo me gleda tim smeđim očima dok razvlači žvakaču po svojim crvenim punim usnama.

„Jutro, luzerice!“ Zabavno mi dobaci. Preokrenem očima, te vratim pogled na knjigu pokušavajući je ignorirati. Ali teško. „Hoćeš li kasnije s nama do obližnjeg kafića?“ Upita me nagnuta glavom prema meni. Suzim oči te je pogledam zainteresirano.

„Nama?“ Odvratim zbunjeno.

„Da, nama. No, ekipom od jučer.“ Iz usta mi se ispusti jedan kratak hihot. Smijeh, zapravo. Zbunjeno me pogleda podižući obrve, te pušući jedan balon.

„Zašto? Da me možete opet ismijavati?“ Grubo joj odbrusim. Sada je na njoj red da mi se nasmije u lice.

„Ismijavati? Curo, tko je tebe ismijavao?“ Lupi dlanom o klupu. Stresem se. Ne bojim je se, ali nagli pokreti mi bude stare rane iz djetinjstva.

„Prva klupa! Vas dvije, riđokosa i plavuša, van!“ Profesor se zadere već vidno iznerviran. Pogledam u njega preplašeno. Ovo je moj prvi dan ovdje, ne mogu biti izbačena.

„Ali ja..“ Pokušam se opravdati, ali uzalud.

„Slušam vas već pet minuta kako blebećete i dosta mi je! Van!“ Ne želeći se više svađati uzmem svoje knjige, te se uputim prema izlazu. Na samom izlazu pogledam u Luciju koja stoji iza mene sa skupljenim obrvama i ljutito me promatra.

„Ajde izlazi, što buljiš!?“ Prstima potražim kvaku, a onda je brzo povučem. Izađem iz predavaonice i krenem desno, na svoju stranu što dalje od Lucije, no njezin glas me zaustavi.

„Glupačo, ideš ti na tu kavu ili ne?“ Upita frustrirano. Odlučim da ne želim imati posla s takvima kao što je ona te joj brzo odgovorim.

„Ne.“

„A zašto?“ Navaljuje. Znam da joj nisam draga zašto onda ne staje? Samo da ima nekog koga može spuštati i maltretirati?

„Rekla sam ne!“

Skrenem na uglu te joj se izgubim iz vidika. Nervira me i to jako. Otpuhnem dok nervozno koračam hodnicima. Odlučim si otići po jednu kavu da me malo vrati u trans. Izađem iz fakulteta, te pogledom tražim najbliži kafić. Za oko mi zapne jedan pod nazivom "Coyote bar". Uputim se prema njemu. Zakoračim u taj maleni kafić. Ugodna muzika svira, atmosfera je stvarno divna. Naručim jednu crnu kavu za van. Odlučila sam se prošetati malo ovdje po Zagrebu dok čekam drugo predavanje. Dobijem svoju kavu, zahvalim se, platim, te se okrenem da izađem van. U okretu nisam gledala kuda idem već sam miješala kavu plastičnom žličicom. Našla sam se prsa o prsa s nekime, ili da bolje kažem, ramenima o prsa. Prolila sam malo kave po svojoj bijeloj košulji. Uzviknem jedno „Ajoj!". Pogledam gore u osobu s kojom sam se sudarila i skoro mi srce stane. Thomas.

„Oprosti.“ Promrmljam sebi u bradu.

„Ništa, samo pazi sljedeći put kuda hodaš, plavušice.“ Namigne mi, a zatim me zaobiđe da naruči. Na usne mi se prikelji neki nenormalni i neobjašnjiv kez. Predavanja su se redala prebrzo. Dan mi je prošao jednim pucketanjem prstiju. Bila sam strgana od umora i jedva sam čekala vratiti se u studenski dom. Na putu do stanice za oko mi je zapela knjižnica Filozofskog fakulteta. Zaustavila sam korak i okrenula se prema tim vratima. Nagnem glavu razmišljajući. Odlučim malo pronjuškati po knjižnici. Zgrada je ogromna, a police još sežu do samog vrha. Uzmem jednu knjigu, te je radoznalo otvorim. "Romeo i Julija". Izdahnem. Ova knjiga me prati u stopu želeći da je pročitam, a ja je uporno odbijam.

„Romeo i Julija, ha?“ Refleksno se stresem na njegov dubok, ali ujedno i tih glas, a knjiga mi ispadne iz ruku i glasno padne na pod. Odskočim okrenuvši se prema njemu. Nađem se oči u oči s njegovim plavim pogledom.

„Ja.. ne.. ovaj..“ Zamucam. Strah me uhvatio, preplavio i sada me ne pušta. On se zaigrano osmjehne.

„Znao sam da si takva, plavušice.“ Približava mi se polako, predatorski, a moje srce samo što ne iskoči. Zakašljem se kada mi se nađe preblizu.

„Kakva?“ Zastanem gledajući ga ispod obrva.

„S nosom u knjigama. Nevina i slatka cura koja čeka svoju pravu ljubav.“ Gleda me točno u oči, a ja po prvi put uspijevam pročitati nešto iz njih. Neće me pustiti, ne sada kada mi je toliko blizu.

„To nije istina.“ Iskreno odgovorim želeći da ova neugoda ispari, ali teško. „U stvari..“ Spustim pogled na knjigu koja je ležala na podu. „Ljubav iz knjiga ne postoji. U stvarnosti je ljubav, zapravo, tamna.“ Spojim pogled s njegovim. I na trenutak vidim iskricu razočarenja u njegovim plavim očima.

„Aha.“ Tiho izusti stavljajući jedan moj pramen kose iza uha. Pratim njegov pokret ruke i čekam. Čekam kao uštogljena njegov sljedeći potez. „A kako bi bilo kada bih ti ja dokazao suprotno.“

„Vjeruješ u ljubav?“ Povučem se od njegovog dodira prije nego on napravi sljedeći potez. Potez od kojeg bi pokleknula i kojem bih se poslije, zasigurno, kajala.

„Možda. Ali vjerujem u nešto u što ti ne vjeruješ.“ Njegov dlan ponovno nađe put do mog obraza.

„Svi mi osjećamo požudu, ali to nije ljubav.“ Uhvatim ga za zapešće, te pomaknem njegov dlan dalje od svog obraza.

 „Netko te povrijedio pa tako misliš?“ Odmahnem glavom. „Čemu onda takva odbojnost prema ljubavi.“ Prekriži ruke na prsima iščekujući moj odgovor.

„Nemoguće je biti s nekime toliko dugo i voljeti ga zauvijek. Znanstveno dokazano.“ Podrugljivo mu odvratim. Promatra me ozbiljno, a onda mu iz usta izleti ironični smijeh.

„Od strane koga?“

„Mene.“ Brzopleto mu odgovorim i tek onda shvatim koliko je to glupo zvučalo. Kažiprst je uperio u mene. Stojimo ni dva metra jedan od drugoga. Samo se gledamo. Prijetimo si pogledima. A onda se njegov zabavljeni pogled pretvori u ozbiljan. Približi mi se još jedan korak, tako da smo sada gotovo bili spojeni.

„Ajde ovako. Pokušat ću ti dokazati suprotno. Zaljubit ćeš se u mene dok si rekla keks.“ Smiješeći kaže. Srce mi udari dva puta u jednoj sekundi. Skupim obrve zbunjeno.

„Ozbiljan si? Jer, vjeruj mi, nećeš uspjeti. Ja sam teška cura. Nije me lako osvojiti. Namučit ćeš se.“ Direktna sam. Možda malo previše direktna jer čim sam to spomenula on me ozbiljno pogledao, a onda prasnuo u smijeh. Potišteno ustuknem jer sam se upravo osramotila.

„Pazi me se, plavušice. Pokleknut ćeš već na prvom koraku.“ Namigne mi provokatno. Osjetim kako mi se pojavila bora između obrva. Ljutito se okrenem te izmarširam iz knjižnice. Ne mogu vjerovati u što sam se uvalila. Ja sam mu izazov, a on neće stati dok me ne pobijedi. Da sam bar prije svega znala da će me on koštati sreće onda ne bih pristala na ovu glupu igricu.