Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

6.

Helena

Greške. Iz njih najčešće učimo.

Greške. Zbog njih najčešće nadrapamo.

Greške. Sitnice koje nas koštaju bitnih stvari u životu.

Greške. Djela koja nismo smjeli napraviti.

Ja u više slučajeva svoje greške moram odslužiti i to kod svoje majke. Nema greške koju nisam počinila, a da ona za nju nije saznala. Moja majka zna svaki detalj u mome životu. Moja majka je čisti control freak. Čak iako sam tri sata udaljena od nje to nju neće zaustaviti da me kazni. Neće je zaustaviti od čitanja bukvice. Napravila sam grešku na prvom danu fakulteta. Izbacili su me sa predavanja. Moja majka je za to saznala jer kako ne bi kad je zatražila da je se obavijesti svaki put kada napravim nešto što nije po propisu. Odmah sljedećeg dana dobila sam poziv od svoje majke. Čak i izgovori da ću zakasniti na predavanje ako me sada ne pusti na miru nisu pomogla. Točno se sjećam njezinih riječi upućene meni ovoga jutra kada smo telefonirale.

„Helena Novak, molim te usredotoči se! Ako napraviš još neku glupost ukidam ti svako pravo da ćeš završiti taj fakultet i to ti obećavam. Pobrinut ću se za to. A onda ću te se odreći!"

Te riječi bole. Bole u dušu. Jer kada shvatiš da je tvoja majka sposobna učiniti takvo što odmah ti se smuči. Čak me njezin postupak za fakultet ne bi čudio, ali da je sposobna odreći me se, e to je novi nivo. Nisam uopće bila usredotočena na predavanja. Cijelo vrijeme mi je u glavi bio majčin glas koji ponavlja cijelo vrijeme te iste riječi.

„A onda ću te se odreći!"

Usredotoči se, Helena! Ne misli crno! Hajde! Ona je takva, previše govori. Protresem glavom. Pošto nisam ništa slušala na predavanjima odlučim odmah otići ravno u studenski dom i učiti za sutra kako ne bih gubila vrijeme. U sobi, začudo, nije bilo Bee te sam imala cijelu sobu samo za sebe. Imala sam i mir i mogla sam se lijepo posvetiti učenju. Ovo mi je tek drugi dan na fakultetu postat će bolje s vremenom ne mogu sve forsirati. Ne znam ni sama koliko je vremena prošlo kada je u sobu banula Bea sva ushićena.

„Idemo na tulum!" Mrdne svojom malenom guzicom ispred mog nosa dok je ja začuđeno promatram. Knjige su razbacane oko mene na krevetu. Nalazim se u turskom sijedu s jednom olovkom u ruci, a drugom iza uha. Kosa mi je u neurednoj punđi, a na sebi imam vrećastu majicu i plave traperice. Kada me spazi u takvom položaju, lagano me odmjeri, a onda progovori. „Što si ti ovce ganjala, kako to izgledaš?" Spustim pogled s nje na sebe kako bih si pogledala odjeću jer ne razumijem što ne valja. Uvijek kada učim volim biti u nečemu udobnom. Mislim da je to sasvim normalno.

„Am.. ne?" Zbunjeno joj odvratim podižući pogled prema njoj.

„Okej.. uglavnom ideš ili ne? Mislav me čeka dolje." Odmahnem glavom. Nisam ni stigla odgovoriti riječima, a ona se već našla pored vrata.

„Okej! Zabavi se sa knjigama!" Dobaci na samom izlazu, a onda snažno zalupi vratima. Stresem se. Pogledam na sat. Kad shvatim da je već pola deset navečer spontano raširim oči. Pa ja sam učila cijelo popodne i cijelu večer. Neočekivano zijevnem. Okej, bilo bi dosta za danas. Nadoknadila sam sve što sam propustila na ovim predavanjima. Posložim knjige natrag na njihovo mjesto. Ustanem se s kreveta, a noge kao da su mi dobile krila. Rastegnem se. Definitivno mi treba šetnja. Mogla bih otići dolje u predvorje studenskog doma. Vidjela sam jedan automat s grickalicama. Taman da rastegnem noge. Uzmem novčanik, te se uputim prema automatu. Hodam hodnicima polako bez igdje ikoga. Bar sam ja tako mislila. Zbunjeno sam se osvrtala oko svoje osi ne bih li nekoga uočila, a onda sam zapela za tepih i spotaknula se, no na vrijeme me nečija ruka stisne za ručni zglob i meni srce refleksno zatitra. Nađem se pribijena uza zid. Novčanik je pao pored mojih nogu. Sada gledam jedino u te nebesko plave oči.
„Auć!" Zajecam kada njegov stisak oko mog ručnog zgloba zaboli. Otpusti ga malo kad začuje moj jecaj, a onda ruke polagano spusti na moje bokove.