Gde su prošla ova divna vremena?
U prošlosti je bilo lijepo, sjećam se kao dijete, u djetinjskim danima, u čaši vode stavljamo malo blještavila i propuštamo je kroz cijev u ustima, iz čaše je izašla sapunasta voda. Igrala sam se sapunastom vodom.
Evo još jednog primera, kada je kupanje u kupatilu sapunasto, veće ili manje.
Dok se kupamo, prolazi vrijeme, sazrijevamo, rastemo sapunima koji nas vode kroz život, kao da su neka kamenja teža, velika i nepodnošljiva, ako su manja, onda su lakša i podnošljivija, ali takav je život okrutan i stvaran.
Nažalost, sve je vrsta života, u onome što smo pronašli moramo se boriti i boriti se do kraja, nema zaustavljanja i predaje borbe.
Na kraju krajeva, to je razlog zašto je naš život kao sapunasta voda nakon što smo rođeni, dok smo živi i ne idemo u raj, stalno nas gura s jedne strane na drugu.
Može napraviti jednodnevni film u nekoliko nastavaka za nas, hrabre borce koji nikada ne odustaju, iako smo rođeni kao heroji kao takvi i umrijet ćemo, jer svaki sapun koji nas udara kao šamar zna da nas boli da nas udari ne možemo mnogo, mnogo vremena da budemo svesni.
Kada izađemo iz tog sapuna, dolazi novi koji se nadamo da će biti barem malo lakši i pretvaramo cijeli naš život u krug s našim sapunima koji nemaju kraja.
Kao da smo bačeni u labirint bez kraja, samo se okrećemo i okrećemo u beskonačnosti, ako postoji beskonačnost, ali ne verujem da postoji.
Može da postoji samo kada umremo, tako da ne verujemo da postoji beskonačnost.
Ah, moji sapuni, ko te je izmislio?
Iako su postojali i imat će ih dok smo živi, oni će, nažalost, biti naš sastavni dio života, želimo ili ne da ga prepoznamo.
Stvoreno da bi se čovjek borio, iako ne za svakoga, lako je za nekoga, kao što pjesma prolazi kroz njih, za drugu poteškoću, i uvijek mora proći kroz bol, ako kap krvi padne.
Nisu svi prsti isti, jer svaki sapun ne može biti za svaku osobu isti i isti standard.
To jest, ne postoji pravda, ono što Kalimero kaže, bio je u pravu, on to sigurno nije tako za gjaba rekao!
