Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

11.

Helena

Vika, glasovi, lupanje, to mi nanosi samo još veću bol u glavi. Ne mogu otvoriti oči. Svjetlost mi ne dopušta da ih otvorim. Mamurluk. Prvi i najgori mamurluk do sada koji sam ja ikada doživjela. Pokušam se ustati, ali tijelo kao da mi je paralizirano. Svjetlost, napokon. Uspijem otvoriti oči. Kosa mi je prilijepljena za lice. Znojna sam. Zataknem kosu iza uha. Tek kada sam podignula ruku shvatila sam da je nečija ruka oko mog ramena i da jastuk, na kojem mi je polegnuta glava, nije jastuk već prsa. Refleksno podignem pogled prema osobi na kojoj ležim.

„Probudili su te, zar ne?“ Podari mi svoj nebesko plavi pogled. Ujutro izgleda totalno drugačije. Tko bi rekao da je to on? Primim se za čelo. Pogledam uokolo.

„Gdje sam ja to?“ Sve mi je u magli. Sve što mogu vidjeti od prošle noći su samo obrisi. Trebala bih napregnuti mozak ako se želim sjetiti svega. A možda je i bolje da sve ostavim u magli. Boga pitaj kakve sam sve gluposti napravila.

„U mojoj sobi.“ Ironično kaže. Pogledam ga. Ponosni kez vlada njegovim licem. Nevoljno otpuhnem, te se izmigoljim iz njegovog zagrljaja. Ustanem se. Stavim ruke na bokove zureći u vrata iza kojih dolazi ogromna galama. „To su Mislavovi roditelji. Pred rastavom su.“ Prebacim pogled na njega. On se premjesti iz ležećeg u sjedeći položaj.

„Bar ja tako kažem. U zadnje vrijeme se često svađaju, no Mislav kaže da nije ništa strašno. Boji se istine, očito.“ Nije me pogodilo to što se rastaju ili to što se svađaju. Već me je zainteresiralo to što je Thomasova soba u Mislavovoj kući. Zar su njih dvojica braća? Ne, ne, nisu. Da jesu pa ja bih znala za to. Ipak sam hodala s Mislavom dvije godine. Ne bi mi takvo što prešutio. A i njih dvojica uopće ne liče. Niti po karakteru, a još manje po izgledu. Vjerojatno sam još uvijek pijana. O čemu ja mislim, Bože moj.

„Mislavovi roditelji? Ti živiš..“ Zbunjeno uperim prst u njega, a onda ga premjestim na vrata. Ne uspijem ni dovršiti rečenicu Thomas se već diže i staje točno nasuprot mene, s druge strane kreveta.

„Ovaj, da.“ Odmahnem glavom, te se rukama primim za istu. Skupljam obrve, pokušavam razumjeti, ali ne mogu. Sve što vidim su obrisi jučerašnje večeri.

„Ovo je sve tako komplicirano.“ Teško izdahnem.

„Dopusti mi da te izvedem na doručak. Moći ćemo popričati u miru.“ Predloži. U tišini ga gledam. Šuti on, šutim ja. Čeka moj odgovor, a ja ga nemam. Odmahnem glavom par puta. Opet podignem ruke u zrak i prođem kroz kosu.

„Ne znam, Thomase.“ Spustim pogled prema svojim nogama, a onda ugledam njegove bokserice na sebi. Brzinski spustim ruke i refleksno potegnem majicu prema dolje. Nemam pojma kako se ta odjeća našla na meni. Kada bolje razmislim ne želim ni znati.

„Opusti se. Što misliš tko te je okupao jučer, plavušice?“ Zgroženo podignem pogled prema njemu. On je mene okupao? To znači da.. Podignem ruku ispred sebe u znak da zašuti dok si ja slažem kockice u glavi.

„Ti si mene vidio..“ Zastanem. Nemam snage dovršiti tu rečenicu. Mislim da ću povratiti ako čujem tu riječ. Povratit ću samo ako se sjetim išta od prošle noći.

„Golu, da.“ Nasmije se. Spustim ruku pogledavši ga. Kako ga uopće mogu gledati u oči kada znam da me je jučer vidio golu golcatu i još me je kupao. Stvarno, kupao? Helena, što si ti napravila od svoga života! „Nije smak svijeta, plavušice.“ Napravi korak bliže. Zadrhtim. On stane kada ja koraknem korak iza.

„Otići ću ti po čistu odjeću.“ Izađe iz sobe ostavljajući me ranjenu, zgroženu i razočaranu. Razočarana sam u sebe. Kako sam si ovo mogla dozvoliti. Ovo nisam ja. Ovo se nije trebalo dogoditi. Moj život na fakultetu nije trebao ovako započeti. Trebala sam biti poslušna i dobra. Učiti i ne izlaziti po tulumima. Definitivno se nisam trebala napiti. Ako mama sazna, blago rečeno, ubit će me. Na koji način će to napraviti bolje je da ne znam. Za sve ovo je on kriv. Upleo se u moj život kao tornado. Iznenada. Sve mi je poremetio. Znamo se koliko, dva tjedna? Kako me je uspio samo tako omamiti.

„Nije po tvome ukusu, ali mislim da će ti biti okej.“ Trgnem se na njegov glas. Okrenem se prema njemu. „Jesi dobro?“ Zabrinuto upita. Približi mi se želeći položiti ruku na moje rame, ali ja se izmaknem.

„Mhm.. jesam.“ Progovorim nekako. Pruži mi robu na što je ja prihvatim. Odem do kupaonice. Vidio me jednom golu, bome neće i drugi put. Skinem njegove bokserice. Bacim ih u stranu. Pogledam se u ogledalo. Majica mi doseže skoro pa do koljena. Primim majicu za rub te je povučem preko glave. Odložim je sa strane gdje su i gaće. Gledam se u ogledalo. Promatram se ovako gola. Nisam fit. Nemam zategnutu kožu. Nisam debela, ali nisam kao Lucija ili Beatris. Što je on vidio na meni? Zar mu se sviđam ovakva?

„Jesi li gotova?“ Iznenadi me, te mu brzinski odgovorim da ću biti uskoro. Uzmem gaće koje mi je donio, ženske su pa je dobro. Haljina je bila boje breskve, lagana i lepršajuća. Skinula sam gumicu s kose jer kao prvo nije moja kao drugo ne vidim nigdje češalj da se počešljam, a ne volim kopati po tuđim stvarima, zato rukama razbarušim kosu. Primim kvaku, a zatim je naglo potegnem i otvorim vrata. Nađem se oči u oči s Thomasom. „Opa!“ Odmjeri me. Pruži mi balerinke.

„Kladim se da ti je to bolje od onih štikli u mom autu.“ Kaže provocirajući me. Uzmem mu balerinke iz ruku nataknuvši ih na noge. Malo su mi male, ali ništa strašno. Preživjet ću. Uputimo se prema izlazu. Sišli smo u dnevni boravak, a kad tamo glavom i bradom Mislavovi roditelji. Koja neugodnost ugledati bivšu curu svoga sina s njegovim prijateljem koji živi s njima. Ja se bar nadam da su prijatelji jer ako su braća ili polu braća ili neki vrag u rodu pa pokopat ću se.

„Helena.“ Stanu sa prepiranjem kad me ugledaju. Njegova majka mi prva pristupi s onim ogromnim iznenađenjem, makar bih ja bolje rekla s onim velikim čuđenjem. „Kada nam je Thomas rekao da mu cura spava u krevetu nisam znala da si ta cura ti.“ Nadrapala sam. Mrtva sam. Ne samo od srama, nego će prvom prilikom to reći mojoj majci koja će me nogom sprašiti na mjesec. Zar ne postoji neki stražnji izlaz? Zar nismo mogli izaći kroz njega ili prozor? Prozor mi u ovom trenutku zvuči najbolje.

„Da pa..“ Progovorim. A što da joj kažem? Sigurno ću joj reći "Da pa znate napila sam se pa me Thomas doveo ovdje, oh i pritom me je okupao, a onda u šuškao u krevet.". Da.. bolje ne. Pogledam u Thomasa tražeći pomoć. Shvati moj signal pa uskoči.

„Helena je samo prijateljica. Bilo joj je loše pa sam je doveo ovdje.“ Dobro izvlačenje. Tko bi rekao da je tako brz na lažima. Možda malo prebrz. Možda puno laže.

„Mhm.. pa dobro onda. A kamo sada idete?“ Žena ne skida pogled s mene. Neugodno mi je kada me tako promatra kao da zna da smo radili nešto što prijatelji ne rade.

„Na doručak.“ Thomas opet uskoči.

„Ali Mislav vam je u sobi.“ Skrene pogled na Thomasa. Nadobudna je. Tamo gdje nije njezin sin odmah nije dobro. Kažem ja da se oni meni nikada nisu sviđali. Bogati i bahati. Sin ženskaroš. Ja to ne želim. No mojoj mami to paše. Tamo gdje je novac i savršenstvo sve je odlično. Mene se ne pita želim li i ja to i što je meni bitno.

„On ne ide. Previše je popio sinoć. Evo ga hrče ko' konj.“ Thomas nas pošteno izvuče. Položi dlan na moja leđa. Dođemo do vrata kad nas zaustavi duboki muški glas.

„Helena!“ Okrenem se prema starijem sijedom čovjeku, Mislavovom ocu, kratko mu se nasmiješim. Želim samo što prije izaći odavde. „Bilo te je lijepo vidjeti.“ Umjesto odgovora s riječima, nasmiješim mu se zahvalno. Okrenem se prema Thomasu koji već drži otvorena vrata čekajući da izađem. Mislavov tata je uvijek bio bolji. Bio je pošten čovjek, nadam se da i dalje je. On mi je jedini izgledao normalno u Mislavovoj obitelji. Ako je ono što je Thomas rekao točno, ako se stvarno rastaju to je, zasigurno, onda njezina krivica. Krivica Mislavove majke. Njezin pogled možda izgleda dobronamjerno, ali ako joj se zagledaš malo dublje u oči možeš primijetiti da je čisti vrag. Sjednem na suvozačevo mjesto, Thomas na vozačevo. Pogledam ga radosno.

„Kamo me vodiš?“ Pokrenem temu jer ne želim sada razmišljati o Mislavu ili njegovoj obitelji.

„Iznenađenje, plavušice. Strpi se.“ Namigne mi, a onda upali motor auta. Izađe s parkinga. Pogleda me i ja pogledam njega. Taj pogled govori tisuću riječi. Položi ruku na moju nogu. Taj dodir govori još više riječi. Naša djela govorila su najviše riječi. Govorila su najdublje i najiskrenije riječi koje nismo ni mi sami mogli izgovoriti. Šteta je jedino bila što ih mi nismo znali pročitati.