Za mog dida Jakova, koji bi danas slavio 100. rođendan🙏🙏🙏❤️❤️❤️
Dragi moj dida, danas u nebu slaviš 100!!! Danas sam za ručak imala pečenu prasetinu, tebi u čast. Znam da ti je to bilo najdraže jelo.
Kako fališ dida moj. 20 je godina prošlo od kada si zaspao zauvijek, a meni se čini kao da su prošli dani.
Jutros smo ti ja i mama upalile lumin, večeras ću se pomoliti za tvoju dušu.
Onda kad si otišao, više sam brinula za mamu i baku, tako da nisam imala vremena ni osjećati tugu.
Baka je otišla nekoliko godina poslije tebe, a gledajući mamu, koja je izgubila oba roditelja, više nije bila ničije dijete, tek sam počela shvaćati neke stvari.
U zadnje vrijeme te se jako često sjetim, dida. Kako vrijeme prolazi, ja postajem starija, otkrivam sve više i više o sebi, o tebi, o našoj obitelji.
Shvatila sam da je vrijeme dok sam ljeta provodila na selu kod tebe i bake zapravo bilo najljepše razdoblje mog čitavog života.
Bila sam dijete i onda to nisam shvaćala, nisam cijenila. Žao mi je dida, zbog toga i mnogo drugih stvari.
Ta ljeta, bila su... Čarobna. Tada sam i zapravo mogla biti dijete u pravom smislu riječi, bezbrižno i veselo.
Nismo imali mnogo, često ni struje, kad se sjetim onih redukcija... Ali imala sam prirodu, čisti zrak i svo vrijeme da šetam, istraživam, smišljam igre....
Uvečer, sjedili bi za stolom i ja bi gledala tebe i baku kako igrate na karte, to je bilo bolje od bilo kakve televizije, koju smo dobili tek kasnije.
A tek tvoje priče... Nisi mnogo govorio, ali kad bi pričao svoje priče iz rata, iz povijesti našeg sela, slušala sam kao opčinjena. A koliko je tih priča bilo... Knjiga bi se mogla ispisati... Možda je jednom i napišem, ovdje, tebi u spomen....
Bio si ti jednostavan čovjek dida, nepismen, iako si znao neka slova, zapravo većinu njih, (uvijek ću pamtiti onu tvoju :znam ja pročitati ali uteknu mi slova(na televiziji 😆)
ali si bio inteligentniji i oštroumniji od većine školovanih ljudi.
Odrastao u siromaštvu, danas bi to nazvali neljudskim uvjetima, ali ti se nisi žalio dida moj. Tvrda, ponosna dalmatinska glava, onaj dišpet, vrela krv, sve ono što teče i mojim venama dida moj. Život je bio takav, snalazio si se kako si znao, probijao se znojem svojih ruku i srcem. U djetinjstvu, kojeg ni nisi imao, kakva škola, treba raditi na zemlji, poslije je došao rat, otišao si i ti sa svom mladosti iz sela. Bio si i u logoru, još pamtim onaj tvoj broj na ruci, tvoj put do kuće, gdje te je čuvao dragi Bog, da se vratiš živ i zdrav.
Poslije rata, nisi tražio ni privilegije, drugi su dobivali stanove, ti si radio i brinuo za svoju obitelj.
Nisi išao u crkvu, onda se to nije smjelo, izgubio bi posao, poslije ono malo penzije, uvijek su te plašili s tim. A ipak, znam da si vjerovao, sjećam se kad bi se prekrstio kad si mislio da nitko ne gleda. Dida moj, možda si bio i veći vjernik od većine. Rekao si da ćeš imati svog suca i njemu odgovarati, vjerujem da jesi.
Vjerujem da si imao čisto, iskreno srce, poštenu dušu i da si sad na boljem mjestu. I da me čekaš tamo, zajedno s bakom.
Čudno, dok sam bila mala, nisam bila baš pretjerano bliska s tobom, više sam se držala uz baku. Valjda zbog one tradicionalne podjele, mog brata si uvijek vodio sa sobom, on je učio jahati magarca, ja to nisam smjela. Ljutila sam se onda, sad mi je to smiješno. Sad znam da si nas volio jednako, samo to nisi pokazivao.
Ti si dida odrastao i živio u jednom drugačijem vremenu, toliko drugačijem od ovoga sada. Jednostavnijem, usudim se reći i boljem.
Uz sve siromaštvo, imao si sve što ti je trebalo. I bio zadovoljan s tim.
Nisi bio čovjek od zagrljaja i poljubaca, to ne. A ipak sam se osjećala voljeno i zaštićeno. Uvijek.
Kako mi nedostaješ dida, više nego ikada. Šta ne bi dala da sam opet dijete za našim stolom, gledam, slušam...
Dida... Sada znam. Sve ono što si mi prenio, pokušavao reći bez riječi, shvaćam. Počivaj u miru. Volim te.
