Sva moja slomljena srca

na stotine slomljenih srca

glavni razlog svake krhotine, sve je počelo ovdje i tu će završiti. molim boga da ovdje više neću pisati.

ti.
tvoje su proklete, umorne oči koje bulje u mene iz zrcala na ormaru svakoga dana mog života. postojao je trenutak moje mladosti kada sam se bojala zrcala, tada bila sam preniska da bih vidjela išta osim vrha tvoje glave u kupaonskom zrcalu. mrzila sam odraz koji bih vidjela.

ti si ja. ti si sva patnja kroz koju sam prošla i svaka moja laž i na tijelu mom rana.
ja sam ti. ja sam sama svoj krivac za sve ljude koji ovdje su bili zapisani.

kao dijete sam bila samouvjerena; socijalna i inteligentna... sve to u meni umrlo je do sredine osnovne škole. tada si nastupila ti, mračna strana moje osobe. htjela si me u potpunosti utušiti, jastuk preko glave dok spavam ili britva preko ruku u kadi.
slamala si mi srce svakoga jutra, kada si mi u uho šaputala da se nisam trebala probuditi. u nekim trenutcima sam se osjećala kao da si u pravu, ali to je bilo kada si imala kontrolu nada mnom.
ako je život predstava u kojoj sam ja tragični junak, ti si uistinu moja hamartia, fatalna mana koja će me dovesti do neizbježne tragične sudbine.
tako je barem moje spisateljsko srce mislilo.

ti si razlog svakoj osobi upisanoj ovdje. jer gurala si me do ruba suza, kao kamen na mom staklenom srcu, dok ga nisi u potpunosti smrskala.
sada, ja sam tebe smrskala, a ovo je posljednje poglavlje ove tragedije. ti si bila tragični junak, a ja tvoja hamartia. vrijeme je da budem sretna.

stotinu puta slomila sam si srce