Njegove plave oči

5

Pogledala sam Nathana s brigom u očima što je on odmah primjetio i maknuo ruku s mojih usana kako bi mi stavio pramen kose iza uha. "Sve će bit u redu." Rekao je tiho tako da sam ga samo ja mogla čuti i namignuo mi je na što sam se odmah smirila.
U tom trenutku mi je na pameti bio samo on.

Nekoliko trenutaka me samo gledao, rijetko prekidajući pogled kako bi vidio je li prijetnja prošla. Njegov pogled me nije ostavio ravnodušnom, nikada se nisam ovako osjećala.

"Kad nabrojim do tri, zajedno ćemo otići van, jasno?" pitao me Nathan na što sam klimnula glavom kako bih mu pokazala da razumijem njegov jednostavan, ali potencijalno opasan plan.

"Jedan, dva..." nije rekao ni tri već je primio moju ruku u svoju i hitro me vodio van iz kafića. Uspješno smo izašli van, ali prijetnja još nije završila.

Trčali smo nekoliko metara dok me ponovo nije povukao za ruku i usmjerio u malu uličicu iza kafića. Pritisnuo je svoje tijelo uz moje kako bi zauzimali što manje prostora i bili teže upadljivi.

Nekoliko trenutaka nakon toga mogli smo vidjeti neprijatelje kako trče sve dalje i dalje, ne osvrćući se na malu, sporednu ulicu u kojoj smo se mi nalazili.

Nathan me tiho vodio ulicom još uvijek ne puštajući moju ruku kao da mu život ovisi o tome. Uzeo je mobitel iz džepa i otipkao broj taksija.

Čekali smo nekoliko minuta prije nego što je taksi došao i počeo voziti gdje mu je Nathan rekao.

"Zašto ne idemo doma, sve stvari su mi tamo?" pitala sam zabrinuto.

"Vidjeli su te sa mnom, pitanje je vremena kada će otići tamo. Idemo u jednu od mojih kuća." rekao je kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Jednu od?

(...)

Nakon vožnje duge oko trideset minuta stigli smo ispred kuće koja je bila dovoljno velika da pruži sklonište barem trima peteročlanim obiteljima.

"To ti je samo jedna od zamjenskih kuća? Kako tek izgleda glavna.." rekla sam diveći se građevini ispred sebe. Nathan nije ništa rekao već se samo nasmijao na onaj svoj zavodljivi način.

Ušli smo unutra i pokazao mi je neke temeljne stvari, poput kupaonice i moje i njegove sobe. Brzo smo se smjestili svatko u svoju sobu i bez ijedne riječi progovorene i zaspali.

(...)

Otvorila sam oči i vidjela njega. Osobu koju sam zadnju htjela vidjeti. Lucasa.

Kao i obično, imao je bocu pive u jednoj ruci, dok je u drugoj držao punu šaku moje kose, gurajući me naprijed i nazad bez prestanka sve dok umorna nisam pala na pod. Zamahnuo je rukom kako bi me lupio, ali njegova ruka nikad nije uspjela napraviti kontakt s mojom kožom.

Probudila sam se vrištajući, prekrivena znojem uzrokovanog noćnom morom. Nakon nekoliko sekundi u sobu je utrčao Nathan i odmah me privukao u svoje narjučje, tako da sam plakala u njegova prsa, dok mi je on nježno provlačio prste kroz kosu.

"Shh, tu sam, u redu si." govorio mi je nježno u uho sve dok mi se disanje nije ustabililo.

"Hoćeš li pričati o tome?" pitao me stavljajući moj obraz u svoju ruku kako bih se susrela s njegovim očima.

Klimnula sam glavom i posramljeno skrenula pogled. Nathan me zatim polegnuo i pokrio nakon čega se htio vratiti u svoju sobu, ali iz nekog razloga, duboko u sebi sam znala da nisam bila u stanju opet ostati sama. Ne opet.

"Ostani." rekla sam kratko nadajući se da mu neće biti problem. Iznenadila sam se kada se samo toplo nasmiješio i legao pored mene bez ikakvih pitanja. Jednom rukom me privukao bliže sebi kako bi mi glava bila udobno smještena kraj njegovog vrata, dok mi je drugom ponovo prolazio prstima kroz kosu.

Ostali smo tako neko vrijeme u ugodnoj tišini.

25.7.2019.
Napokon!! Znam! :)
<3