Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

16.

Mislav

Zadovoljno odahnem kada izbacim svoju dragocjenu tekućinu. Prebacim se na drugi dio kreveta. Naši uzdasi su odzvanjali sobom. Uvijek završimo iscrpljeni i umorni, ali nam nikada ne dosadi. Nasmiješi se zadovoljno pokazujući svoje blistavo bijele zube.

„Bio si odličan kao i uvijek." Uvuče mi se u zagrljaj zadovoljno. Naravno da sam bio odličan. Uvijek sam odličan. „Jesi li za još jednu rundu?" Spusti ruku do moga frenda te ga obgrli svojim prstima time me paleći. Zna da me uvijek pridobi na to kada ga obgrli svojim prstima i još prođe po njemu svojim dugačkim crvenim noktima, ali ovoga puta je nažalost moram odbiti. Coknem jezikom.

„Mislim da je bilo dosta za danas, Lucija." Upozorim je strožim tonom nego inače. Primim je za ruku odvojivši je od svoga frenda. Namrgodi se nezadovoljno. Izvuče se iz moga zagrljaja zbog moga čina. Udalji se od mene. Bijesno prekriži ruke na grudima gledajući me s prijezirom. Prođem rukom po licu teško izdišući. U tom trenu mi zazvoni mobitel. Pogledam na noćni ormarić na kojem se nalazio, a na ekranu je pisalo Beino ime. Uzmem mobitel u ruke. Pokažem Luciji mobitel, a zatim kažiprst stavim na nos time joj dajući do znanja da bude tiho.

„Hej, dušo." Javim se. No ona se meni ne javi istim tonom. Zvučala je ljutito i is frustrirano. Već sam se usrao da nije saznala za Luciju i mene, makar je to nemoguće. Zaprijetio sam Luciji da ne smije ni pisnuti. Jedino ako zmijetini nije izletjelo. Srce mi se vratilo na mjesto kada je rekla što ju muči i kako želi da se za pet minuta nacrtam u kafiću "Coyote bar". Pristao sam. Prekinuo sam poziv i odmah ustao iz kreveta. Uzeo sam stvari s poda i počeo se žustro oblačiti.

„Kamo ćeš?" Lucija me bijesno prekori tim pitanjem.

„Moram ići." Kratko joj odgovorim.

„Zezaš se? Ideš s njom?" Ustane se bijesno grabeći bademantil i navlačeći ga na svoje golo tijelo.

„Moram."

„Ne, ne moraš ti ništa!" Stane ispred mene. Prekriži ruke na grudima pokazujući mi koliko je ozbiljna i bijesna.

„Ljuta je, Lucija. Ako ne dođem shvatit će da sam negdje s nekom drugom. Nije glupa." Smireno i razumno joj odgovorim. Trenutno sam ljut što me ne shvaća i radi dramu nepotrebno, ali pokušavam još to nekako smireno podnijeti.

„Kada ćeš joj reći za nas?" Primi ovratnik moje majice nježno me povlačeći k sebi.

„Ne znam, srce, ne znam. Brzo, obećavam." Otisnem joj maleni poljubac u čelo. Odvojim se od nje kako bih ju pogledao u oči. Nasmiješi mi se kratko na što joj ja odvratim isto. Jedan pramen kose joj zataknem iz uha smiješeći joj se.

„Zašto je ljuta ovaj put?" Provokatno upita. Iskreno se nasmijem na njezino pitanje. Bea se više manje uvijek ljuti, a kada se naljuti onda padaju sjekire.

„Ma radi Thomasa i Helene."

„Oh, te pridošlice?" Zagunđa. Kimnem glavom. Sve što mi je Bea rekla preko telefona je kako nam je prijatelj skrenuo s puta i kako to moramo popraviti. Nisam dalje ništa pitao. Naredila mi je kako o tome hoće pričati osobno i da se nacrtam u kafiću. Već kasnim. „Kada ga vidiš reci mu da mi duguje nova vrata. Ona koja je polomio i ostavio ih razvaljena na podu. Jedva sam mami objasnila što se dogodilo." Nasmijem se njezinoj iskrenosti koja zvuči kao crni humor.

„Vidimo se, srce." Poljubim je još jednom, te se uputim prema izlazu.
„Mimi.." Zaustavi me njezin sladunjavi glas. Okrenem se prema njoj čekajući njezino pitanje.

„Ako se dogovorite za rješavanje te male pridošlice onda me zovite. Obavezno."

Naredi mi smeđim krupnim očima. Mislio sam kako će me nešto pitati, ali i ovo je bolje od bilo kakvog pitanja. Nasmiješim joj se kimnuvši glavom. Izađem iz njezine sobe, a isto tako i kuće. Sjednem u svoj prekrasni BMW. Brže bolje uključim auto i pokrenem motor istog. Zaputim se u kafić. Za dobrih pet minuta sam se uparkirao ispred kafića. Požurim se unutra kako me Bea ne bi još duže čekala. Odmah na ulazu zateknem Beu za obližnjim stolom kako ljutito gleda u mobitel i tapka nogom o pod. Udahnem kako bih se smirio prije negoli plane na mene. Dođem do stola. Povučem stolicu, a ona odmah prikvači pogled na mene.