I

32 5 6
                                    

"Ok čekaj,jesi siguran da je ovo pametno"rekla sam već istraumirano pod okolnostima u kojima se nalazimo

"Ma daj nije valjda da vjeruješ u to" čula sam muški glas iza sebe

"Ti da iskreno ne vjeruješ mi ne bi bili ovdje,mi bi bili kući i jeli i gledali jebenu serij-"  Nisam završila rečenicu jer su se njegove usne našle na mojima

"Rea neće se ništa desiti" rekao je već pomalo tiše zbog ruševine koja se nalazila ispred nas

"Ako ću ponovo bidi ućutkana na ovaj način neću prestati"Pogledala sam ga ispod oka a on je jednostavno prevrnuo očima.

Našli smo se ispred vrata kuće. Kuća je bila iz kasnih '60. Sama po sebi je davala dovoljno odbojan izgled svima koji su se usudili uopšte pogledati u nju.

Stara,tamno smedja vrata bila su otvorena,nisu imala kvaku sto mi je bilo dovoljno da zaključim da su bila silom otvorena. Mahovina u donjem lijevom uglu se vec osušila,zbog strašnih vrućina koje su pogodile nas gradić, što je bilo ne uobičajeno s' obzirom da je vec pozni dio septembra.

Ušavši u kucu nastupila je hladnoca. Iako mi je bilo preko potrebno zahlađenje  vremena,ova hladnoca mi nije dala oduška. Imala sam osjećaj da je vazduh postao teži otkako sam ušla. Želila sam da racionalno razmišljam ali mi moja paranoja nije dala mira. Okrenula sam se oko sebe. Primjetila sam prozore koji su bili zapečaćeni sa obje strane drveni daskama duboko zakucane u već oronuli zid. To mi je bilo cudno jer sam uvijek viđala kuće koje su imala drvene grede zakucane sa spoljašnje strane kako bi spriječile ulazak nekoga.

Ovde se činilo da su postavljene s namjerom da zadrze nekoga ili pak nešto dalje od spoljasnjeg svijeta.

Na tu pomisao sam se sledila.

"Poredaj svijeće u krug" cula sam Ivanov glas,koji me je trgnuo iz mojih misli.

Uradila sam kako mi je rekao, poredavši svijeće u što pravilniji krug pogledala sam sam ga čekajući dalje instrukcije. Međutim samo poredavši svijece osjetila sam kako me vazduh sve više i više guši.

Sve je to samo strah

Ponavljala sam u sebi, pokušavajući da racionališem svoje misli.

"U redu je, neće nam se ništa dogoditi"rekao mi je Ivan,jasno vidjevši da sam prestrašena

"Znam"tiho prozborih, međutim čak i sama nisam vjerovala u svoje riječi

Laganim koracima je prišao svijećama postavljajuću Ouija tablu. Uvijek sam se bojala natprirodnog,nisam nikada došla u kontakt sa drugom stranom ali sam uvijek znala da postoji nešto što ni mi sami ne možemo da objasnimo.
Dugo sam mislila da kuća u kojoj smo prije živela ukleta. Međutim roditelji mi nisu vjerovali i govorili su da sam previše paranoična. Tako sam uvijek sebi govorila da sam paranoična i sve pokušala racionalizovati ali neke stvari jednostavno nikad nisam uspjela racionalizovati.

"Okej,da li si spremna?"upitao je Ivan čekajući moj znak potvrde,na što sam mu samo slabašno klimnula glavom

"Postavi dva prsta na ploču,i ne zaboravi sta god da se desi ne smiješ sklanjati prste sa ploče,razumiješ?"ponovo sam slabašno klimnula glavom, nemajući snage da progovorim. Težina vazduha me je gušila,imala sam osjećaj da mi kida glasne žice toliko da nisam smjela progovoriti

"Da li je neko tu?"upitao je Ivan,a ja sam se skoncentrisala

"Tu smo!" Neko je vrisnuo a ja sam odgurnula tablu što dalje od sebe

"Kreteni jedni!"vrisnula sam shvativsi da su to moja braća

"Samo da si vidjela svoju reakciju"rekli su zajedno u glas nastavljajući da se smiju

"Čekajte malo,da li ste vi to mene pratili?"

"Maa ne samo ti se čini sekice"rekao je Luka moj najstariji brat, udarajući ramenom Marka,svoga brata blizanca

Međutim smijeh nije dugo potrajao, shvativši sta sam uradila ošinula sam ih pogledom da prestanu.

"Sklonili smo prste sa table!"vrisnula sam, shvativši šta smo uradili.

Nastala je ubitačna,tišina. Ovaj put me je ta tišina ubijala i gušila.

Tišinu prekide zvuk pomjeranja necega. Gledala sam u lica moje braće i momka,koja su od olakšanja zbog prekida tišine postala skamenjena shvativši šta se pomjera

Pomjerala se strelica na tabli. Polako  ispuštajući zvuke škripanja prikazivala nam je riječ.

"Hvala"tiho sam prozborila čitajući riječ sa table

"Hvala, šta bi to trebalo da znači?"upitao je Ivan čim je postavio ču se zvuk slamanja prozora

Okrenula sam se na peti i ugledala zastrašujući prizor. Svi prozori su bili polomljeni a vrata širom otvorena. Ovaj put nije bila moja paranoja ovaj put je bilo stvarno,i svi su to vidjeli.

"Šta god da je ovde bilo,zahvalilo nam se jer je konačno pušteno napolje"rekla sam gledajući kako to nešto lomi ouija tablu,uništavajući je do najmanjih djelića da bi bilo sigurno da se nikad više ne može vratiti.

"Rea šta je to bilo!?"vrisnuo je Luka u potpunom strahu

"Ne znam..,šta god da je bilo je sada pušteno na slobodu"izustila sam gledajući kako se dijelići table raznose na sve strane

JevtWhere stories live. Discover now