Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

19.

Thomas

Cijelu noć nisam oka sklopio. Gledao sam u njezino krhko tijelo. Nije se uopće mrdala. Par puta sam morao provjeriti diše li kako bih se umirio. Sunce je polako počelo izlaziti, a ja oči nisam sklopio ni na pet minuta. Ne želim propustiti tren kada se probudi. Kada počne histerizirati i kada shvati što joj se dogodilo. Moram priznati da ni kod mene ljubav nije poznati pojam. Uvijek sam mislio kako žene dođu i odu. Brak mojih roditelja nije savršen, ali je prosječan. Baš zato što je prosječan mi je izgledao glupo. Što je tako posebno u tome da muškarac i žena potpišu papire u kojima piše da su sada jedno. Ljudi se mogu prevariti. Mislavovi roditelji su se prevarili. Uopće si ne pašu i konstantno se svađaju. Ne razumijem kako tek nakon dvadeset godina braka možeš shvatiti da ta osoba nije dobra za tebe. Da to nije tvoja srodna duša? Vjerujem u poduže veze, ali ne i brak. I definitivno ne bi mogao živjeti s istom curom godinama. Ali ona.. Ona je druga priča. Čim mi je rekla da ne vjeruje u ljubav dobio sam osjećaj da joj pokažem suprotno. Očarala me svojom pojavom, svojim dodirom, svojim riječima. Onaj njezin sramežljivi stav, a iznutra prodire prava lavica. Mogu sa sigurnošću reći da bih s njom mogao živjeti do kraja života. Ma, s njom bih mogao živjeti i nakon ovog života. Iako mi je teško to priznati, zaljubio sam se u ovu malu plavušicu. Na prvi pogled. Čim sam je ugledao onako zbunjenu na tom tulumu znao sam da mora biti moja. Znao sam da u njoj živi druga osoba. Kao što se Romeo zaljubio u Juliju tako sam i ja u nju. Jedan pogled je bio dovoljan da me obori s nogu. Moja Julija je napokon otvorila svoje okice i prikazala mi bolnu grimasu.

„Polako.“ Dodirnem je. Prestrašeni pogled podigne prema meni. Razočaran sam kada ne ugledam onaj njezin plavi pogled. Njezine oči su preplavljene crvenilom. Nesigurno približim palac njezinom obrazu želeći proći po njemu i osjetiti njezino lice pod svojim prstima. Ona, kao opijena, se prepusti mome dodiru ne pitajući ništa. Dovodi me do ludila. Zato je i volim. Ne trebam znati ništa o njoj. Dovoljna mi je samo ona.

„Zašto?“ Tiho je upitala. Zbunjen njezinom reakcijom približim joj se još bliže. Dodirujem joj vrh nosa svojim. Ne gleda me. Žmiri vjerojatno maštajući da je sve ovo jedan veliki ružni san. Ja gledam u te njezine zatvorene oči moleći se da me pogleda.

„Što zašto, plavušice?“ Sada i ja zatvorim oči bojeći se njezinog odgovara.

„Zašto bi mi to napravio?“ Zbunjen njezinim pitanjem otvorim oči. Gledam je kako se i dalje mazi s mojim nosom zatvorenih očiju.

„Što sam ti napravio, plavušice? Nikada ti ne bi učinio zlo. Vjeruj mi, ubit ću gada koji je uzeo to od tebe!“ Mislio sam kako će je moje riječi umiriti. Ali prevario sam se. Moje izgovorene riječi potaknule su je da se ustane. Iako je jauknula par puta od iznenadne boli u donjem dijelu trbuha to je ipak nije zaustavilo da se žustro makne od mene.

„Lažeš! Stalno me lažeš!“ Počne prolaziti rukama kroz kosu i čupati je. To je znak da uskočim i da joj ne dopustim da si počupa tu plavu kosu. Skočim s kreveta primajući je za ruke. Malo jače je stisnem za ručne zglobove.

„Ne lažem te! Bože, Helena!“ Osjetim kako je protrnula. „Reci mi tko ti je to učinio!“ Strah joj se isticao u očima. Gledala me, a u tim krvavim očima isticala se slana tekućina. Bili smo odvojeni jedan od drugog tek par centimetara. Dijelili smo isti zrak. Možda sam zvučao previše strogo.

„Boli li te?“ Tiho je upitam puštajući joj ruke. Spustim pogled prema dolje, a onda ga upitno podignem gore. Jednu ruku spustim na njezin bok, a drugu do njezinog bolnog i otečenog mjesta. Sklopi oči vjerojatno se srameći, a onda kimne glavom par puta. „Moraš mi reći tko ti je to učinio, plavušice.“ Prošapćem joj na uho. U bolovima je, a to mrzim. Mrzim je vidjeti kako pati. Prstima prođem kroz njezinu kosu. Još malo je diram dok ne posustane.