"DANGEROUS" - Adna Stadler

SEASON 1. - Episode 1. "Arrival"

"Tu imaš neke kutije. Povjeri šta ti treba, što ne, baci."

Rekla je mama te izašla iz sobe. Vratila sam se nakon dugo vremena u svoj rodni grad Bradford. Bilo je užasno živjeri već četiri godine u New Yorku kod ujaka. Ja i i moja porodica smo prije četiri godine bili primorani da odemo iz svoga doma. Moj tata, se umješao u veliku istragu o velikom ubojstvu koje se desilo nekada davno. Naime, moj tata je pokušao o tome istražiti ali neki ljudi su mi zaprijetili da prestane to raditi i da moramo otići iz ovoga mjesta. To je sve što znam, o čemu se još davnih dana saznala. 

Prije točno godinu dana, taj čovjek koji je zaprijetio mome ocu nekada davno, umro je. Navodno neko ga je ubio. Moj tata se nije više mogao nositi sa tim svim problemima i otišli smo odavde. Vratili smo se zato.. iskreno ni ja ne znam. Samo znam da mi ova kuća, ova moja soba i sve tu budi velike uspomene. Uspomene na djetinjstvo. Kada sam bila mala uvijek sam zamišljala kako ću ići ovdje u Gimnaziju, ali to školovanje sam počela u New Yorku. Sjećam se kako nisam željela nikako ići u školu, ili ovdje ili nikako. Ali, vremenom sam shvatila da moram. Najveća podrška bila mi je moja porodica. Moja mama Isabell, moj tata Scott i moj mlađi brat Sam. Zapravo, moj brat mi je bio najveća podrška. Kod nas nema velike razlike u godinama. Starija sam od njega jednu godinu, i u većini stvari smo se razumijeli.

U New Yorku je sve tako bilo strano. Nikada tamo nisam imala najboljeg prijatelja ili prijateljicu. Ovdje u Bradfordu znam svaku ulicu napamet, svaki detalj ovoga malog gradića. Mnogo sam propustila. Sada, vadeći ove slike iz djetinjstva u svojoj glavi sjećam se svega. Imala sam kao mala najbolju prijateljicu Deenu. Trenutno, znam da živi ovdje u Bradfordu ali ne znam gdje je. Danas, kada smo tek došli ovdje ispred njene kuće nije bilo nikoga. Deenina i moja mama su nas zajedno odgajale. Imamo isto godina, zajedno smo išle u osnovnu i sve što se desilo do tad zajedničko je. Imam toliko uspomena na Deenu da.. jednostavno gdje god sam se okrenula u svojoj sobi u New Yorku sve me je podsjećalo na Deenu. 

Uvijek bih zamišljala nju samnom. Ali.. Razdvojene smo. Nisam vidjela nikoga od mojih starih prijatelja već četiri godine. Nisam bila ni s kim u nikakvom kontaktu. I sada, mislim da me niko ne želi od njih vidjeti.

"Dušo, nemoj da kasniš prvi dan." - govori mama, naslonjena na vrata od moje sobe.

"Je li se nešto desilo?" - prilazi mi, te mi dira kosu. "Ne, nije.. Samo.." - zamucam. "Probudile su se neke uspomene." - kažem. Ustanem te uzmem svoju torbu za školu. Mama je upravu, ne želim prvi dan kasniti u školu ovo je zadnja godina Gimnazije (četvrta) tako da, ne želim da se brukam odmah. Obučem svoje crne all star starke, kožnu jaknu, jeans hlače i bijelu majicu. Uputim se prema školi. 

Dok idem prema školi nailazim na park u koji me je mama dovodila dok sam bila mala, tu sam se igrala sa svojim prijateljima. Tu smo Deena i ja provele najljepše trenutke. Nisam zaboravila ovaj grad, svaki put kad bi se desile neke manifestacije u ovom gradu ili nešto, obavezno bi ulazila na web stranicu grada i gledala događanja. 

Stigla sam u školu, ostavljam svoje knjige u ormarić. Prazan je. Niko ga do sad nije koristio. Škola je dosta ljepša izgledom nego ona u New Yorku. Istina je da škola u New Yorku je mnogo veća i modernija, ali ova je nekako samim svojim izgledom privlačna. 

"Megan!" - čujem kako me neko doziva. Ovaj glas mi je savršeno poznat, ovako me je dozivala dok smo se igrale po cijeli dan, slušale učiteljicu, jele, spavale... 

Još uvijek se krijem iza ormarića, i ne progovaram ništa. Zatvaram vrata od ormarića i sada stoji nasuprot mene. Suze mi niz lice krenu, i imam taj neki "sitni osmijeh". Da, to je Deena kako sam je odmah i prepoznala.

"Ne... ne. Ne mogu vjerovati." - stavlja ruku na usta, i plače. 

Da sam na njenome mjestu sama bih pored sebe prošla. Toliko sam je iznevjerila, da joj se nikad nisam do sad ni javila, poslala e-mail bilo šta.. Zašto nisam? Ne znam ni sama odgovor na ovo pitanje. Toliko sam se plašila svega, toliko mi je sve bilo neobično. Ne znam, jednostavno.. Jednostavno to nisam bila je. Nisam bila to ta Megan, koja je se brinula. Izgubila sam sve osjećaje i emocije, nisam živjela ni za kog, niti ni za šta.