Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

21.

Helena

Život. Život je sačinjen od tri stvari: vjere, povjerenja i nade. Tako je mene moja nona naučila. Moja baka, tatina majka, bila je puna života. Uvijek mi je pričala o životu. Nije spominjala uspješnost i savršenstvo. Dapače rekla mi je kako život nije savršen. I bila je u pravu. Tek sada kada sam došla na fakultet shvaćam kakav je život. Pun je prepreka. Zato ću zauvijek pamtiti tri važne pričice koje mi je nona pričala. One od kojih se život sastoji.

Prvo: vjera

Jedne prilike, seljani su odlučili da se mole za kišu. Na dan molitve svi su se okupili, ali samo jedan dječak je ponio kišobran - to se zove vjera.

Drugo: povjerenje

Kada se igrate s jednogodišnjakom i bacate ga u zrak ono se smije jer zna da ćete ga uhvatiti - to je povjerenje.

Treće: nada

Svaku noć idemo na počinak, a nitko nam ne garantira da ćemo biti živi ujutro. Ipak stavljamo alarm jer znamo da ćemo ustati - to je nada.

Moja majka me nikada nije učila životu na taj način. Učila me samo uspješnosti i kako moram biti savršena. Ta ista majka trenutno stoji ispred mene. Stoji s prekriženim rukama na grudima dok mi čita bukvicu svojim pogledom. Kažiprstom mi pokaže da izađem van. Okrene se napustivši vrata. Zbunjeno i preplašeno pogledam u Thomasa. Spavao je. Tiho se ustanem s plahtom oko svoga tijela. Zgrabim njegovu majicu. Navučem je na sebe. Na vrhovima prstiju se došuljam do izlaza. Tiho i polako zatvorim vrata sobe. Skoro sam dobila srčani udar kada sam se okrenula i ugledala svoju majku. Bijesnu majku. Možda drugi to nisu vidjeli, ali ja sam joj jasno mogla vidjeti paru koja je izlazila iz ušiju.

„Helena.“ Oštro je izgovorila moje ime. Kroz zube. Teško udahnem stavljajući ruke na kukove.

„Majko.“ Sarkastično prozborim.

„Je li to njegova majica?“ Spustim pogled na svoje tijelo. Zbunjeno pogledam u svoju bijesnu majku.

„Stvarno?“ Podignem obrvu upitno. Je li ona to mene provocira? Zeza? Ne razumijem. Sve sam očekivala, ali da me prvo opomene radi majice.. to mi baš i nije bilo na spisku stvari koje će mi reći.

„Helena, koji je vrag ušao u tebe?“ Zakolutam očima. „Spanđala si se s Mislavovim najboljim prijateljem. I to u njegovoj kući. Pa jesu li tebi sve na broju, Helena!?“ I evo nas. Ovo se čekalo. Coknem jezikom i dalje se tiho smijući sebi u bradu. Ja sam za ovo kriva. Za sve ovo. Da joj otpočetka nisam dozvoljavala da upravlja mojim životom do ovoga onda ne bi ni došlo. Ona bi onda znala gdje joj je granica. Ovako ona misli da živi moj život.

„Mama, prestani!“ Viknem. Pogledam oko sebe kako bih utvrdila da me nitko nije čuo. „Moraš shvatiti da mi je skoro dvadeset godina. Moraš shvatiti da je ovo moj život, a ne tvoj.“ Prijeteće joj kažem, ali i dalje zvučim tiho i ranjivo. Pored nje ja ću uvijek zvučati slabo i ranjivo.

„Ha! Ne budi smiješna, Helena.“ Cinično se nasmije. Skrene pogled na trenutak, a onda ga vrati na mene. Na moje suzne plave oči. Njezin ironični osmijeh splasne s njezinog lica. Njezine oči više nisu bile plave, a niti sive. Preuzeo ih je gnjev i bijes. Mrak. U njima je sjala čista zloba. Čisti prkos. Čista mržnja prema vlastitoj kćeri. „Učinila si najgluplju moguću stvar, Helena. I ja ti više ne mogu pomoći. Pokopala si se tako duboko. Spavala si s najobičnijim ženskarošem. Ne, on ti neće slomiti srce. On će ti ga iščupati. Zapamti, mama zna najbolje.“ Uperila je kažiprst u mene, očitala mi bukvicu, a zatim se okrenula. Imala je namjeru otići. No, ipak nešto ju je zadržalo na mjestu. Pogledala me s prijezirom.

„Znaš, nisi samo meni slomila srce svojim ponašanjem. Slomila si ga i Anet. U kakvu si se to osobu pretvorila, Helena?“ S tim riječima me napusti. Pratila sam je pogledom dok je silazila niz stepenice. Mrzovoljno prođem rukom kroz kosu okrećući se prema vratima Thomasove sobe. Na kraju hodnika sam ugledala Nelu kako je naslonjena na štok i zadovoljno me promatra. Vražji smiješak krasio je njezino lice. Sada je sve imalo smisla. Odstupim od kvake koju sam krenula primiti, te se bijesno uputim prema njoj.

„To je bilo tvoje maslo? Ti si je pozvala, ha!?“ Bijesno joj se unesem u facu. Bila je niža od mene, za deset centimetara. Pravo djetešce. Vražje djetešce.

„Da nisi bila toliko glasna dok te Thomas jebao onda je ne bih ni zvala.“ Podmuklo odgovori. Tako mi svega da nije Mislavova sestra ošamarila bih je. Taj njezin kiseli osmijeh mi diže tlak.
„Koji je tvoj problem, Nela!? Zašto me toliko mrziš? Što sam ti ja ikada napravila?“ Bombardiram je pitanjima. Nije mi jasna. Zašto netko mora biti toliko pokvaren, a ni nema razlog.

„Ti. Ti si moj problem, Helena. Prvo mi se igraš s bratom, a sada se tu vucaraš s njegovim najboljim prijateljem. I sada još odjednom živiš u mojoj kući.“ U njezinim očima se iscrtao bijes, mržnja i bezobrazluk. Zbunjena njezinim riječima koraknula sam korak, dva unatrag. „Bježi, Helena. Bježi i ne vraćaj se. To ti je moj savjet.“

Snažno mi je zalupila vrata pred nosom. Sada već malo preplašena vratila sam se u Thomasovu sobu. I dalje je mirno spavao ni ne sluteći što se upravo dogodilo. Zgrabim mobitel, a zatim se od šunjam do kupaonice. Tiho zatvorim vrata. Pustim vodu da teče u lavabo kako, u slučaju da se probudi, me ne bi čuo da razgovaram na mobitel. Otvorim imenik na mobitelu, a onda stisnem njezino ime. Mrzi me. Sigurno me sada prezire. Bojažljivo prislonim mobitel na uho čekajući ono zvono koje će mi dati znak da joj je mobitel zazvonio. Kada se to zvono oglasilo srce mi je poskočilo. Zvonilo je par puta. Već sam se zabrinula da sam ju izgubila zauvijek.

„Molim?“ Začuo se tihi krhki glasić s druge strane.

„Hej, Anet. Helena je.“ Jedva nekako to prelomim preko usana.

„Da, znam da si ti.“ Glupo javljanje. Znam kako ona zna da sam ja. Pa na ekranu joj je zabljesnulo moje ime. A možda ga je promijenila u "Izdajica." Nikad ne znaš. Ipak sam je izdala.

„Kako si?“

„Kako sam?“ Ponovi ono što sam rekla. Bravo, Helena! Upravo si ubila dugotrajno prijateljstvo. „Pogubljeno sam, Helena! Izgubila sam najbolju prijateljicu. Znaš li koliko sam ti poruka ostavila? Koliko sam te puta zvala?“ Teško izdahnem primajući se za lavabo. „Nestala si. Što se događa, Helena? Što sam napravila?“ Odvojim se od lavaboa primajući se za nos i zaklapajući oči ne vjerujući što sam napravila.

„Ne, ne! Nisi ništa napravila. Oprosti, samo.. znaš imam puno posla..“ Lažem. Lažem najboljoj prijateljici. I onda se čudim jer nam je prijateljstvo labavo. A ja joj lažem. Ne javljam joj se. A očekujem da smo si najbolje.

„Plavušice?“ Stresem se kada začujem Thomasov glas, a onda uslijedi i kucanje.

„Amm.. evo me za minutu!“ Odvojim mobitel od uha stavljajući jednu ruku na njega kako Anet ne bi čula. Ali prekasno. Vratim mobitel na uho, te se okrenem leđima prema vratima. „Ovaj.. moram ići sada. Ali nazvat ću te kasnije. Možemo i na vodeopoziv.“ Promumljam tiho u slušalicu. Ona se s druge strane ironično nasmije.

„Tako je. Trči k njemu, plavušice. Liku koju će te uništiti.“ Ironija se osjetila u njezinom glasu, a onda mi je poklopila slušalicu. Koji je vrag svima? Kakav je njihov problem s kime sam ja? Začuje se još jedno kucanje. Zatvorim slavinu te otvorim vrata. Nađem se oči u oči s njim. Zašto svi imaju problem s ovim prekrasnim plavim očima? Ja se topim kad me te oči gledaju.

„Jesi li dobro?“ Zabrinuto me upita. Kimnem glavom potvrdno mičući pogled s njegovih očiju.

„Da, da, jesam.“ Sve sam, samo ne dobro.