Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

22.

Helena

„Moram ići.“ Kažem gladujući u Thomasove nebesko plave oči. Njegov prekrasni slatki pogled nestane kada izgovorim te riječi. Spustim glavu posramljeno. Prođem pokraj njega. Obiđem krevet u potrazi za svojom odjećom. Pronađem svoje stvari te, okrenuvši mu leđa, se obučem. Uzmem mobitel s kreveta. Krenem prema vratima. „Vidimo se.“ Kratko kažem zatvarajući vrata za sobom. Ovo je izgledalo bezobrazno s moje strane, ali moram otići pronaći svoju majku. Ne mogu je tek tako pustiti da ode nazad za Split. Nervozno se spustim niz stepenice držeći mobitel na uhu. Zvoni, zvoni, još malo zvoni, a onda se začuje uzastopno bipanje. Bijesno udaljim mobitel od uha. Pogledam u njega. Prekinula mi je. Ne mogu vjerovati. „Sranje.“ Tiho izustim. Što sada?

„Hel, što ti radiš ovdje?“ Podignem pogled prema izvoru zvuka. Mislav začuđeno korača prema meni. Njegova kosa izgledala je nekako svijetlo narančasta na danjem svjetlu. Ne znajući što odgovoriti ili napraviti sada, brzo promijenim temu.

„Am.. duga priča. Ovaj, možeš li me odbaciti do studenskog doma?“ Upitam ga nadajući se da neće postavljati još pitanja.

„Da, naravno.“ Kimne glavom, te se uputimo prema izlazu. Nije postavljao pitanja. Laknulo mi je zbog toga. Otipkala sam poruku mami na putu do studenskog doma.

Molim te, javi se. Možemo li popiti kavu negdje i porazgovarati?

Znam, zvučim tako očajno. Ali ja i jesam očajna. Grozno se osjećam što se nisam javljala Anet. Grozno se osjećam što me majka pronašla u takvom trenutku. Ja sam, očigledno, loša osoba. Možda sve ove stvari koje mi se događaju, možda se događaju s razlogom. Koliko god ja mislila da sam dobra i da radim sve kako bi se drugi osjećali dobro vjerojatno to uopće nije tako. Moram se naći s njom. Moramo ozbiljno porazgovarati. Mislav me ostavio pred studenskim domom. Zahvalila sam mu se, a onda sam brže bolje potrčala prema svojoj sobi. Upala sam u nju kao tornado. Naslonila sam se na vrata udišući svježi zrak u svoja pluća.

„Curo, pa gdje si ti dosad?“ Nisam uopće primijetila Beu na krevetu. Zbunjeno se ustala prišavši mi. Odvojila sam se od vrata prilazeći joj za par koraka.

„Amm.. ja sam.. ovaj, bila sam..“ Nisam bila u stanju smisliti neku laž. Niti jedna ideja mi nije dolazila do mozga.

„Hej, hej, polako! Što je bilo?“ Obuhvati moj dlan svojim povlačeći me na krevet. „Bila si kod Thomasa, zar ne?“ Prokužila me. Podignem pogled prema njoj. Što me odaje? Raščupana kosa? Spustim pogled posramljeno. Mislav nije postavljao pitanja, ali ona dakako hoće. „Hel, mi smo cimerice. Bestie, praktički. Voljela bih kada bi mi govorila malo više o tome što ti se događa u životu.“ Otpuhnem. Okej, ima pravo. Ona je od prvog dana bila ljubazna. Ne zaslužuje biti otpisana s liste mojih prijatelja.

„Thomas i ja..“ Ruke mi se tresu. Ne razumijem zašto. Majka me uhvatila u goroj poziciji nego sada. Zašto me toliko sram? „Mi smo napravili.. to.“ Provalim nekako preko usana. Njezine obrva se skupe. Njezin crni pogled zatamni još više, ako je to ikako moguće.

„Stvarno?“ Zbunjeno upita.

„Da..“ Nelagodno odgovorim. Bilo mi je užasno neugodno.

„I kako je bilo?“ Malo se razvedri. Kako je njezino raspoloženje poskočilo tako je i moje.

„Romantično.“ Pronađem pravu riječ. I iskreno, ponosna sam što sam pronašla pravu riječ s kojom mogu opisati taj trenutak. „Moram u kupaonicu.“ Ustanem se s kreveta. Dođem do svoje ladice uzimajući jedan uložak. Mislim kako mi je dan upravo postao gori. Dogegam se do kupaonice. Naravno da ja imam takvu sudbinu. Menstruacija uvijek pogodi kad treba doći. Vratim se natrag u sobu sva nikakva. Bacim se na svoj krevet. Ruku stavim na čelo.

„Dan mi je upravo postao gori.“ Progovorim.

„Kako to misliš?“ Pogledam u Beu. Sjedila je na svom krevetu i tipkala na mobitel.

„Dobila sam mengu.“ Njezin pogled se odmah prikvači za mene.

„Ozbiljno?“ Nekakav neobjašnjiv smiješak je zavladao njezinim licem.

„Da.“ Odgovorim na njezino pitanje. Oglasi se moj mobitel što znači da sam dobila poruku. Pronađem ga negdje na krevetu, te otvorim poruku. Od moje majke je.

Dobro. Nađemo se u onom kafiću kod tvog fakulteta.

Refleksno se ustanem s kreveta kada pročitam dobivenu poruku. Pojurim prema vratima.

„Kamo ćeš?“ Upita me Bea.

„Van.“ Kratko odgovorim dok uzimam ključeve s ormarića. Nemam vremena joj objašnjavati gdje idem i s kim idem. Jer bi sigurno tražila detalje o tome otkad mi je mama tu. A trenutno mi je jedino na pameti da se nađem s njom i da toliko koliko izgladimo stvari. Nije napisala u koliko se trebamo naći što znači da je već tamo. Za dvadeset minuta sam već bila u kafiću „Coyote bar“. Spazim bujnu plavu kosu za jednim stolom. Udahnem kako bih se sabrala jer ako me krene opet napadati, a sigurno hoće, onda moram biti spremna za njezine optužbe. Sjednem za stol, nasuprot nje.

„Majko.“ Malo sarkazma se čulo u mojem glasnu.

„Helena.“ Prozbori ozbiljno. Obgrlila je šalicu rukama podignuvši je do svojih usana dok me i dalje strogo promatrala. „O čemu si htjela razgovarati? Mislila sam kako smo si sve rekle.“ Spusti šalicu iščekujući moj odgovor.

„Mama, ne želim da smo na ratnoj nozi. Molim te.“ Ispreplećem prste čekajući njezino primirje.

„U redu.“ Olakšavajuće odahnem. Sklopim oči, te spustim glavu zadovoljna njezinim odgovorom. „Ako prekineš s tim propalitetom.“ Automatski podignem pogled prema njoj. Zeza me, jel da? Trebala sam znati da se ljudi ne mijenjaju tijekom noći. A pogotovo ne ona. Što mi je uopće bilo na pameti?

„Propalitetom?“ Prošapćem. Ovdje sam izgubila strpljenje, a i živce. „Thomas nije propalitet! On se brine za mene. On me..“ Naglo se zaustavim. Da, htjela sam reći te dvije riječi. No nisam mogla. Nisam ih mogla izgovoriti kada on to nikada nije rekao. Ja ne znam voli li me on.

„Što? Voli? Daj molim te, Helena! Pa on je samo hodajući ženskaroš. Ništa više. Jedino što on kod tebe može voljeti je tvoja rupa u koju može gurati svog frenda. Uostalom, tko bi tebe uopće volio?“

Suze. Slane kapljice. Voda. Zovite ih kako hoćete. Sve što ja znam jest da sam se trenutno kupala u njima. Moje oči su suzile kao lude. Plakala sam tiho, ali bolno. Pogledala sam u mamine oči nakon što je izgovorila tu zadnju rečenicu. Nisam mogla vjerovati da stvarno to misli. Nisam mogla vjerovati da je ona to uopće izgovorila. Nije savršena majka, ali je moja majka. Ja sam njezina kćer. Zar je nimalo ne peče savjest zbog toga što je rekla? Ili je možda jednostavno u pravu pa je zato ne peče. Voli li me on? Voli li mene itko, uopće?