Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

26.

Thomas

Ljubav je sve što trebaš.

Moja majka mi je uvijek to znala govoriti. No nikada je nisam slušao. Nisam razumio što mi je govorila jer jednostavno nisam vjerovao u ljubav. Za mene je to bilo najobičnije praznovjerje. Više sam vjerovao u onaj glupi horoskop nego u ljubav. Vjerovao sam u požudu i strast koja nastane među ljudima, ali nikada to nisam nazvao ljubav. Jer čovjek je stvoren od krvi i mesa. U njemu su hormoni koji najčešće počnu divljati u blizini suprotnog spola. Građeni smo tako da moramo imati neki kontakt sa suprotnim spolom, ali nikada ne ovisimo o njemu. Nije nas briga hoće li nas povrijediti ta osoba ili ne. Vjerujem u zaljubljenost. Ali ta zaljubljenost ne traje dugo. Kada netko nekoga povrijedi obično tugujemo samo par dana, ali ubrzo zaboravimo. To nije ljubav. To se ne može nazvati ljubavlju. Majka mi je stalno ponavljala kako ona i tata dijele jednu veliku ljubav, samo je ne pokazuju jer se ljubav ne treba stalno pokazivati, nju samo trebaš osjećati. Tako je bar ona govorila. Prije mi je to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Sada.. sada mi se to polako vraća. Polako počinjem shvaćati da je imala pravo. Ljubav je sve što trebaš. No nije svatko ta tvoja ljubav. Ljubav ne čeka iza ugla da dođeš po nju. Ona neočekivano ušeta u tvoj život ne znajući da je baš ona tvoja velika ljubav. I nekada otprve shvatiš da je ona ona prava, a nekada ti jednostavno treba malo više vremena. Priznajem da sam ženskaroš, zapravo to nikada nisam ni porekao. Otkad sam došao na fakultet razne ženske su se odmah počele lijepiti za mene, a ja nijednu nisam odbio jer sam muško i imam potrebe. Jer sam ljudsko biće i treba mi malo ženske pažnje. Nikada nisam prigovorio na sve one priče koje kruže fakultetom da sam muška kurva ili ženskaroš jer je to djelomično istina. Ne znam zašto sam to radio. Možda sam pokušao pronaći tu neku ljubav u svim tim djevojkama ili sam jednostavno bio previše tragično tužan pa sam u njima pronalazio utjehu. Nisam shvaćao da trebam samo pričekati i da će ona doći kada za to dođe vrijeme. U dvadeset i tri godine svoga života nisam imao pravu vezu. Ona koja bi trajala bar mjesec dana. Nikada nisam našao onu djevojku do koje bih mi stalo toliko jako da bih pazio da je ne povrijedim ili da mi znači njezino mišljenje.. do sada. Dok nije ušetala ona. Sada ne mogu disati ako ona nije pored mene. Kada mi poklopi slušalicu odmah me počne hvatati panika. Kada je sva pokisla i kada je nešto muči u tolikoj mjeri da plače od boli počne i mene gušiti jer ne znam kako da joj pomognem. Na samu pomisao da joj se nešto loše dogodilo iščupao bih si kosu. Jer ne mogu, jednostavno, ne mogu živjeti u znanju da ona nije sretna. A trenutno nije sretna. Sjedi pored mene držeći tu šalicu čaja toliko čvrsto bojeći se pustiti je. Njezine plave oči više se ni ne mogu nazvati plavima od tolikog crvenila u njima. Bojim je se taknuti, bojim se progovoriti jer ne znam kako joj prići, a da situaciju ne napravim još gorom. Nije do Luke trenutno, znam. Do njezine majke je. I krenula mi je pričati što se dogodilo, ali su je prekinuli. I koliko sam uspio pohvatati htjela me pitati volim li je. Nisam nastavio temu jer sam trebao prvo dobro razmisliti o ljubavi. Voljeti je težak glagol. Znam je kratko vrijeme, ali ona je u tom kratkom vremenu pridobila cijelo moje srce za koje nisam ni znao da postoji. Natjerala me je da se počnem osjećati onako kako nikada nisam. Pita se volim li je jer misli da je nitko ne voli. Volim li je?

„Plavušice..“ Prošapćem kako bih pridobio njezinu pažnju. Dotaknem njezinu ruku na što se ona trgne pogledavši me. Podignem pogled prema njoj. Njezino prekrasno prirodno lice izgledalo je tako izmoreno. Njezini mekani obrazi bili su blijedi. Njezine punašne ružičaste usnice sada su bile crvene. Podigao sam ruku do njezinog obraza, te sam joj palcem pobrisao jednu suzu koja se spuštala niz njezin obraz. „Volim te.“ Kutak usne mi se osmjehne kada ugledam njezine usne u širokom osmijehu. „Volim te, plavušice.“ Ponovim još jednom malo glasnije. Palcem joj mazim obraz dok se ona u suzama smije, a ja joj se pridružujem. Ne lažem kada kažem da bih se i ja svaki tren mogao rasplakati.