𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

Epilog

Dva mjeseca kasnije

DEJANA

– Samo sam ti došla reći da sam živa. Živa i zdrava zahvaljujući dobrim ljudima koji su me krili od tebe sve ove godine. Bila sam ti ispred nosa, ali naći me nisi mogao. Ni sada ne možeš vidjeti kako zapravo izgledam, jer još uvijek u dubini duše ti mi želiš zlo. Vidim to u tvojim prokletim očima. Nikada nas nisi volio ni trebao. Ni mene, ni mog... brata. Tko zna da li bi ikada i saznala za njega, da nije Bog tako uredio. On je htio da nijedno od nas dvoje ne ostane samo na svijetu, nakon što si nas ti ostavio. – on gleda bez riječi – Znam da si ubio moju majku, znala sam to oduvijek. Ubio si i njegovu, Bogdan mu je to rekao jasno i glasno. Naći ću njihove ostatke jednog dana i dokazati da si ti kriv za njihovu smrt. Još koja doživotna ti ne gine. Uz sve ovo zbog čega robijaš, robijat ćeš i zbog smrti žena koje su nas dvoje donijele na svijet. Nikada ti neću oprostiti za one udarce, nikada ti neću oprostiti što si se prema meni ponašao kao prema otpadu. Želio si me ubiti, tvoja banda ti je bila važnije od tvoje krvi. Pogledaj Tomice kakvo si blago mogao imati u životu, samo da si odabrao biti čovjek, a ne gad. Mi smo tvoja djeca, ti si nas stvorio, ali Bogu dragom hvala ništa tvoje osim crta lica nemamo. I sada si ti ostao sam. Brat ti je mrtav, obitelji nemaš, nas više nikada vidjeti nećeš. Ne, nije mi žao, ne kajem se što te mrzim, prema tebi ne mogu osjećati ništa drugo.

– Mmmoj život je bio skoro kkao i tvvoj. Hvala ti što ssi ssvoje dijeete osudio na zatvor. Na ponižžavanje, na ismijavanje, na bol. – Dominik stegne zube i moju ruku, a onda ustane i okrene leđa staklu.

– Zbogom Tomice, uživaj u ostatku života! – kažem i krenem, a on progovori.

– Uvijek sam znao da si živa. Tražio sam te, moji su te ljudi tražili, ali isparila si. Znao sam da te Stojan dobro skrio i da te nikada neću naći. I griješiš, nisam te htio ubiti, dobro u početku jesam, ali s godinama to se promijenilo. Želio sam te zamoliti da mi oprostiš. Za svu bol koju sam ti nanio. Da ti ostavim sve što sam imao, a imao sam mnogo. Ne bih mogao ubiti svoje dijete. Ni tebe, ni njega.

– Imao si još jedno dijete. Dominik je mlađi od mene dvije godine. Dvije proklete godine. Toliko sam imala kada si varao moju majku i napravio dijete drugoj ženi. Nije ni čudo što te ostavila. Znala je za to, ali ti si se pobrinuo da nitko drugi ne sazna. Zato si je ušutkao.

– Prije nego je Bogdan ubio Stojana, tražio sam da mi dopuste jedan ekstra poziv. – koji vrag?

– Nazvao sam Stojana i pitao za tebe. Molio sam tog pasjeg skota da mi kaže gdje te skrio, da ne odnese tu tajnu u grob.

– Lažeš! – glas mi pukne – Lažeš đubre, u Stojanovom mobitelu nije bilo tog poziva.

– Trebala bi znati da se zatvorski broj ne očitava Dejana.

– Onda je Stojan znao... Znao je da postoji mogućnost da će tu noć... Mrzim te! On je bio moj otac, on se brinuo za mene. Školovao me, hranio, oblačio. On me vodio na obiteljska putovanja, bila sam mu kao i Jelena. Njegovo drugo dijete. Uzeo si mi i njega.

– Nisam ja ...

– Jesi! Ti i tvoj prokleti brat. Trunite u paklu obojica. I ne, nikada ti neću oprostiti! Nikada! – povučem brata za ruku i iziđemo van. Saša me dočeka tamo, pa samo upadnem u njegove čvrste ruke.

– Jesi dobro? – pita stavljajući mi dlan na obraz.