Kuća na brdu

Poglavlje 14. Šutnja

-Kako je prošla parnica?- upita otac najveselije što može. -Dobro.- odgovori hladnokrvno Henry. -Sve je riješeno.- reče Eleanor kako bi preformulirala Henryjev nejasni odgovor. -To je super.- ubaci se majka i pogleda u Eleanor sa smiješkom. -Da, zaista je.- ubaci se onda Lady Sharps sa svojim uvijek poznatim stavom dok Edgar samo šuti. Ne znam kako ću svima sugerirati da moram Williama odvući sa strane.
-Drago mi je zbog toga.- nasmiješim im se ja mareći samo za Williamovu tugu. -Ovaj, idem s Williamom u sobu, igrat ćemo se zajedno.- izgovaram najgluplju laž gledajući majku u oči.
Otac me pokuša zaustaviti da ga nitko ne primjeti, ali ne uspijeva jer žurim brzo prema svojoj sobi, a on radi bontona ostaje u hodniku tužno me preko ramena gledajući.

Zajedno s Williamom ulazim u sobu i tiho zaključavam vrata. -Rosie, zar ćemo se igrati?- upita me. Oči mu se cakle. -Ne, ovaj nećemo, malo ćemo razgovarati.- sjedam na krevet i pružam mu svoju ruku da je uhvati i sjedne kraj mene. -Zašto si lagala?- stavlja svoj maleni dlan u moj i sjeda kraj mene ne mičući svoj pogled s mojih očiju. -Pa, komplicirano je. Samo je bolje zvučalo ako kažem da ćemo se igrati.- slegnem ramenima i maknem mu pramen kose s čela. On me još uvijek znatiželjno gleda kao da sam misterija koju pokušava riješiti. Jesam li?

-A o čemu ćemo razgovarati?- upita me nakon kratke stanke. -Pa o onome što se dogodilo između majke i oca.- pokušam to nekako sve tiše reći kao da me on ne bi čuo. -Svađali su se.- kratko odgovorim na njegov upitan pogled. -Ja sam mislio da su raspravljali.- odgovori on. -Pa, tako nekako, ne znam.- priznam mu ja. -Neće se uvijek svađati, znaš. To je samo sada, ali ne brini, to se svakome događa, svaka obitelj ima svoje uspone i padove. Da se uopće ne raspravlja i ne svađa to bi onda bilo jako dosadno i besmisleno.- nasmiješim mu se ja. -Ali majka i otac neće završiti kao gospodin i gospođa Sharps, zar ne?- još uvijek me znatiželjno gleda. -Ne, naravno da ne. Oni nisu mogli naći svoje riješenje, pa je bilo bolje da idu svatko svojim putem. Nije sve loše u tome, ali ne brini naši roditelji neće tako završiti.- pogladim ga sada po čelu. Odskočim s kreveta kada čujem kucanje na vratima. To je majka, sigurna sam.

Pokažem Williamu prstom da ostane sjediti, a ja polako odem do vrata i kada dođem do vrata pogledam iza sebe i vidim ga kako poslušno sjedi gledajući me onim svojim okicama zbog kojih požalim sve loše što sam mu ikada napravila ili rekla.

Otvorim lagano vrata da bi ispred njih vidjela Edgara. Edgara? Zbunjeno ga gledam. -Što ti radiš ovdje?- upitam ga nervozno. -Samo sam došao provjeriti gdje ste.- slegne ramenima i pokušava ući, ali ja mu ne dam. -Gdje su ostali?- gledam ga u oči, a on mi se smiješka.- U kuhinji su, tvoja majka im je napravila čaj, a prilično sam siguran da bi i vas dvoje trebali biti tamo.- sada uspijeva ući unutra unatoč mojem opiranju. Na trenutak zastane vidjevši Williama, a onda ga pozdravi. -Gdje si Tigre!- Sjedne na krevet pokraj Williama i potapša ga po leđima. -Tigre?- pogledam Edgara zbunjeno i upitno se smiješkajući. -Da, pa William je pravi tigar, zar ne?- pogleda u Williama koji mu se na to jedva, ali uspješno nasmiješi. -To je nadimak.- doda Edgar kao da sam ja glupa. -Ma znam.- dobacim mu ja također se smiješkajući i barem na trenutak zaboravljajući na sve probleme. -Pa, vidim da nešto nije u redu.- nastavlja Edgar dok mi samo šutimo. Par sekundi šutimo ne znajući što ćemo reći, a onda on nastavlja -Pa dobro hoćete li mi reći što nije u redu ili ja to moram iz vas izvlačiti kao trik iz rukava?- nakon tih riječi nimalo zaigrano nas pogleda, dapače, skroz suprotno; upućuje nam ozbiljan pogled i stav.

Rado bih se nekome izjadala i to mi se čini kao najlakša ideja trenutno, ali ne i najpametnija. Osim toga, Edgar ima dovoljno svojih problema što se tiče obitelji, doslovno pliva u problemima, a ja mu ne želim gurnuti glavu ispod te vode. -Nemoj se truditi, ne moraš izvlačiti trikove iz rukava, nije ništa.- iskreno mu kažem ne pokušavajući lagati da problema nema, jer ne bi pao na to već mu samo objašnjavam da mu neću reći, ma koliko se trudio. -Varaš se.- pogledam ga zbunjeno nakon što je to rekao. -Molim?- upitam ga opet mu upućujući zbunjen pogled. -Varaš se.- ponovi sigurnije. -Trikovi su već izvučeni iz rukava. Vašoj majci i ocu ne ide sve kao po loju zar ne?- Kako zna? Kako zna? -Kako znaš?- upitam ga poraženo ne poričući ono što je rekao. -Pretpostavio sam.- slegne ramenima. -Nije to tako teško za pretpostaviti, ali je teško za sakriti, a ti draga moja to jako loše skrivaš.- pogleda u mene upućujući mi nekakav nepoznati izraz lica. William šuti. -Žao mi je, zaista zbog toga, ali ma koliko se to sada činilo veliko, vjeruj mi, nije to ništa. Svi roditelji se svađaju, svi ljudi se prvenstveno svađaju, to je normalno. Prijeći ćete preko toga kao što sam i ja.- čim je završio tu rečenicu čujemo majčin glas iz kuhinje -Djeco, čaj je pristavljen!- trgnem se, pa ustanem i odem do vrata, a njih dvojica za mnom.

Sjedamo za stol, a neugoda se može namirisati, pa i čuti u zraku ili barem ja samo tako mislim.
Ispred nas su porculanske, zlatno obrubljene šalice s motivivima svijetlo-ružičastog cvijeća i razgranatog bilja na njima, a iz njih izlazi maleni dim koji se diže u vis i nestaje zajedno s obiteljskim jedinstvom.

-Pa, gospođo Eleanor, kada idete u Francusku?- upita ju moja majka znatiželjno. -Sutra kao što sam i rekla i planirala, ali nisam još sigurna kada. Još ne znam kada polazi brod iz luke u Bournemouthu. Od Cardiffa do Bournemoutha ima se putovati oko 5 dana, pa moramo vidjeti kada brod polazi da se ne uputimo prerano i onda ne bi imali gdje spavati, pa tako da ne znam, možda se uputimo i prekosutra. Sve zavisi.- ispriča nam ona cijelu priču o tome dok majka gleda u nju znatiželjno raširenih očiju. -To je zaista komplicirano, ne mislite li?- upita ju otac, ali više iz šale. -Da, zaista je, ali tako ću jedino doći u Marseille, a i nije to toliko naporno kao što se čini.- nasmiješi mu se ona. -Slažem se, vrijeme brzo prolazi.- ubaci se Edgar. Pratim njihov razgovor dok ispijam svoj čaj nestrpljivo čekajući kada će završiti. Henry i Lady Sharps tiho i nezainteresirano sjede jedno do drugog ne uključujući se u razgovor niti namjeravajući to.

U jednom trenutku pogled mi sleti na Lady Sharps koja se naginje prema Williamu i nešto mu šapuće na uho, a on veselo, dobro, veselo koliko može, klima glavom i oni dvoje se ustaju i odlaze u dnevni boravak, a par sekundi nakon, kućom se širi melodija koja mi uvijek iznova tjera strah u kosti. Totentanz. Majka veselo prestaje razgovor i divi se melodiji dok komentira nešto s Eleanor, Edgarom i ocem. Sjedim tiho i razmjenjujem par neugodnih pogleda s gospodinom Henryjem i tek tada shvaćam da se jedino njega može kriviti za njihov propali brak.

I evo još jednog poglavlja, mrvicu kasnim, ali ne zamjerite.😌 Uživajte! Ostavite koji like ili vote, znate da mi znači.💕