I can't believe this.
* * * * * * * *
Danas bi čak mogao i biti dobar dan. Ustala sam se na vrijeme, doručkovala svoje pahuljice, a i vrijeme je vani bilo prelijepo. Nigdje ni oblačka. Pa zar sve ovo nije predznak za dobar dan? Danas nam i donosi rezultate testa iz matematike, a posve sam sigurna da neće biti ni nekih neželjenih susreta. Sasvim običan dan.
Ali zašto onda imam taj čudan osjećaj u nekom djeliću svoje glave? Zašto sam opterećna time? Ne znam, ali nadam se da ću brzo saznati. Zamišljeno sam ulazila u školu dok je pokraj mene išla Lexie, pričajući o svojem novom učitelju za bubnjeve.
Lexie je i inače najzabavnija osoba koju sam upoznala u svojem životu. Oduvijek je takva. Znam ju još od početka srednje škole i za to vrijeme je izmijenjala toliko sportova da ih više i ne brojim. Prilično je neodlučna, a u posljednje vrijeme je opsjednuta instrumentima. Tek što joj je dosadila flauta, već se zagrijala za bubnjeve. Tipična Lexie.
"Evelyn, kako prije nisam skužila da su bubnjevi ispunjenje mojih snova? To je ono nešto što mi je nedostajalo sve ovo vrijeme. Nedostajalo mi je da upotpunim svoju slagalicu i da stvorim svoje 'ja'. A i moj učitelj bubnjeva nije loš. Veoma je zabavan i lijep." Namignula mi je, a ja sam se nasmijala.
"Isto to si rekla za flautu. Zbog nje si bila potpuna. Ona ti je pomogla da shvatiš ljepote sviranja." Smijala sam se dok sam ju imitirala što je prije nekoliko tjedana govorila o flauti.
Lexie me samo pogledala. "Nauči živjeti, Evelyn. Samo je jedan život i želim isprobati što više toga. Ne smijem ništa propustiti. A u bubnjevima rasturam. Iako nisam baš tako dobra kao Ash." Sanjarski je rekla.
Namrštila sam se. "Ash? Koji Ash?"
"Ashton Irwin. Moj učitelj. Kažem ti, savršen je. Upoznat ću vas. Oh, možda se zaljubljujem. Nikad ne znaš." Nasmiješila se. Oh, ne opet. Tada se oglasilo zvono i Lexie me je na brzinu zagrlila i rekla: "Jurim. Vidimo se na ručkuu!" Mahnula mi je i krenula prema svojoj učionici.
Još jedna Lexieina osobina koju sam zaboravila reći. Zaljubljuje se prelako i isto tako odljubljuje. Oke, postoji li ta riječ? Nije bitno, uglavnom, uvijek na kraju Melody i ja završimo tješeći ju nakon slomljenog srca. Ali, već nakon dva dana, ona se ponovo zaljubi. I tako je otkad ju znam.
"Zaljubljuješ se? Ništa čudno." Nasmijala sam se, a ona se okrenula prema meni i samo mi namignula. Tipična Lexie.
- - - - - - - -
Matematika je definitivno jedan od najgorih predmeta. Mada ni nije toliko loša, ja uvijek zapinjem kad ju vježbam. Jednostavno mi ne leži, ali ja se ne predajem i uvijek ju vježbam i previše se živciram oko nje. I zato mi je svaki rezultat bitan iz tog predmeta.
Ne shvaćam one kojima je matemtika lagan predmet kojeg uopće ne vježbaju, a dobiju A. Nije fer!
Ušla sam u učionicu i krenula prema svojem mjestu. Treća klupa pokraj prozora. Tu sjedim cijelu godinu, a zadnje vrijeme sjedim sama, jer se Anne premjestila kod drugog profesora zbog lakšeg rasporeda i meni je tu najbolje mjesto za koncentriranje. A ako mi ikada bude dosta matematike, uvijek se mogu isključiti i zagledati kroz prozor., da me profesor ne vidi.
No, tu je već netko sjedio.
Pa, nije moguće. To bi bilo previše da je istina. Ali, da, plavi dečko je nasmijano sjedio na mojem mjestu u mojoj trećoj klupi do prozora. Nije me vidio jer je bio okrenut i pričao sa Calumom, koji je sjedio inače iza mene. I on je sjedio sam, ali zbog toga jer ga je profesor premjestio tu samog. Previše priča, a i ja sama sam se uvjerila u to jer se jednostavno ne gasi. Ali je zabavan i nekad mi baš bude drago što tu sjedi. A ja sam iskorištavala svaku priliku da mu pričam o Melody. Moram joj pomoći, kad je sama previše sramežljiva.
Ja sam samo stajala ispred klupe i nisam znala što ću. Pa, neću mu dopustiti da nastavi tu sjediti, to je moje mjesto. Calum se okrenuo i ugledao me.
"Hej, Evelyn! Ovo je Luke, novi je tu. Mislim da se doselio u tvoju ulicu. Luke, Evelyn." Pokazao je rukom na mene.
Luke me pogledao. "Mi se već znamo, je li tako, Eve?" Imao je onaj krivi osmijeh, a ja sam polako u sebi kipjela.
"Ne, ja tebe ne znam, ali znam da sjediš na mojemu mjestu pa bih te zamolila da se premjestiš negdje drugdje." Pokazala sam mu rukom na polupraznu učionicu. Ali, ne znam ga, znam samo da mi je oteo pahuljice. Stekla sam loš prvi dojam o njemu i smatram da će takav i ostati.
"Ali, nigdje ne piše da je tvoje mjesto. A ovdje je i Calum i mislim da bar zaslužujem sebi odabrati mesto. Došao sam u novu okolinu, nikoga ne znam, a ti me već tjeraš sa moga mjesta." Pa daj, on izigrava žrtvu sada, ja sigurno neću popustiti.
"Ne sjediš ti tu već cijelu godinu, već ja. Ne možeš mi prvo oteti pahuljice, a onda i mjesto. Ustaj!" Već sam se naljutila, a Luke se samo osmjehivao. Daj, neka se prestane već jednom stalno osmjehivati!
Calum nas je samo gledao. "Već se znate? Kakve pahuljice? Čovječe, ništa ne kužim."
"Nije ni čudo kada si iz Kine." Luke ga je bocnuo izazivajući ga.
"Hej, ja nisam iz Kine- A, zezaš se, pa dobro, samo vi nastavite." Calum je rekao uopće me ne podržavši. Znači, radije bi da tu sjedi jedan dečko kojeg je tek upoznao, nego ja koja sam tu sjedila ispred njega cijelu godinu!? Pa, ozgleda da i nisam bila toliko zanimljiva.
"Dobro, vidiš, već sam se smjestio i došao sam prije, tako da dođi sutra prije mene i sjedi tu, problem riješen? Problem riješen." Luke mi je rekao.
Pa, tako neće ići. Tada je ušao i profesor u učionicu, a ja sam stajala tamo sa torbom u rukama odlučna da neću sjesti nigdje drugdje.
"Gospođice Field, zašto niste na mjestu?" Profesor mi se obratio nakon što je pozdravio razred.
"Pa, kako ću kada mi je mjesto zauzeto? Vi znate da ja sjedim tu. Recite mu da se ustane!" Pokazala sam rukom na Lukea.
"Dobar dan, profesore. Ja sam nov ovdje, i stvarno ne znam nikakav raspored gdje tko sjedi i oprostite ako sam pogriješio. Ali, tek sam došao i već me se tjera." Luke se ulizivao. Nikakvo čudo.
Profesor je spustio dnevnik na stol i rekao. "Ah da, ti si onaj novi učenik. Hemmings, ako sam dobro zapamtio?" Luke je samo kimnuo.
"Znate što, nemam vremena za ovakve rasprave, ja tu vidim dvije stolice i, Evelyn, sjedi tu i nema nikakvog razmještanja. Vas dvoje ćete tu sjediti i ja tu ne vidim nikakav problem."
Otvorenih usta sam gledala u profesora. Šali se, zar ne?
"Dajte, što čekate? Sjedite već jednom, sat mi prolazi." Požurivao me, a ja sam bez riječi sjedala tamo gdje mi je pokazao. Moram sjediti s njim? Netko se ozbiljno zeza sa mnom.
Nitko se ne zeza s tobom, moja podsvijest mi je govorila objašnjavajući onaj osjećaj od jutros. Sjedit ćeš sa Lukeom Hemmingsom, kradljivcem pahuljica.
* * * * * * * *
Nastavak je tuu :D
Vote, comment, follow?
See ya!
