Petar Pan

Predgovor

„Peter Pan killed you once you got to old.And Hook is just trying to save the lost bojs from getting killed...Because he used to be a lost boy...“

Jednom davno...živjela je djevojčica nasmješenih očiju.Kose boje meda sa rumenim tanašnim usnicam,uvjek nasmješena i vrlo poslušna.Odrasla kao najstarije djete uglađene obitelji.Uvjek u savršenim malim haljinicama koje su dovoljno isticale njezinu savršenu liniju,a skrivale sve što je bilo potrebno sakriti.Savršeno držanje nisu mogle ugroziti niti lakirane cipelice sa petom.Savršen uzor svojoj mlađoj braći....
No jednom kad se vrata zatvore počinje pravi život obitelji Darling.Nisam zaista bila tako dobro djete...više sam voljela avanture svoje mlađe brače nego satove klavira sa majkom.Bile su mi draže igre skivaća od učenja povjesti.Zar je tako teško shvatiti da sam samo htjela biti djete...baš ko i moja braća.No,nažalost meni to nije bilo dozvoljeno.JA sam bila djevojčica,mamina zvjezdica i tatin cijeli svjet,a to je u ovom slučaju značilo da se moram prilagoditi pravilima ako želim da tako ostane.U suprutnome završiti ću u domu za neposlušne djevojčice.Nisam si to mogla dopustiti jer bi to značilo ostaviti braću i pustiti ih da prebrzo odrastu.Dokle god se ja ponašam prikladno oni mogu ostati djetinjasti i uživati u svemu što to djetinjstvo nosi.Nisam to smatrala poštenim,ali sam ih jednostavno previše voljela da bih dozvolila da se išta promjeni.
I tako sam nastavila prekidati igru u vrijeme satova klavira,a povjest sam znala jednako dobro kao i ljudi koji su je proživjeli.U školi sam bila savršena mala dama.Baš kako sa i očekivalo od mene.No nitko nije vidio,nije mu bilo dozvoljeno da primjeti koliko sam zaista nesretna...jer nismo li svi mi bili.Živjeli smo želje i snove svojih roditelja,a pritom smo morali ubiti svoje kako bismo mogli sve to izdržati.Bilo je to mučenje onima koji nisu bili slijepi.
Slijepi.Tako smo ih mi zavli.Ja,Mouse i nekolicina djece iz škole koja se usudila smijuljiti u javnosti.Koja je voljela na onim rjetkim satima gdje je to bilo dozvoljeno,kao kod gospodina Gimbblya,izreči svoje mišljenje.Bilo smo puni snova,ideja,želja i maštanja.

>>Jednoga dana,<<govorio bi Mouse,>>otići ćemo odavdje i postati najveći ljudi za koje je svjet čuo.A onda..onda će...<<uvjek bi zastao ovdje ne znajući što dalje reći.Sad kad bolje razmislim možda se samo bojao što bi se dogodilo kada bi to zaista rekao.
>>A onda će našim roditeljima biti žao.<<
>>Da!Tako je.Upravo to sam tražio.<<
>>Jako žao što nas nisu podupirali i htjeti će dio naše slave,ali mi ćemo ih odbiti baš kao što su oni radili nama.<<
>>Hmmm..okej,valjda.<<počeo je pomalo okljevati,znajući kamo ovo vodi.
>>Natjerat ćemo ih da pate.Da nas mole,a mi se nato nećemo niti osvrnuti.Biti ćemo okrutni i ...<<prekinuo me znajući da kad me jedno izvuće iz mojih razmišljanja sve se vrača u normalu.
>>Ne misliš li da malo pretjeruješ ?<<nije bio uplašen mojim razmišljanjima,niti me je osuđivao.Jednostavno je htio me umiriti prije no što odemo kući.
>>Ne,i ti znaš da sam u pravu.<<
>>Možda samo malo ?<<bio je uporen.To je nešto što sam obožavala kod njega.
>>Možda malo..samo malkice.<<
>>Da,malkice...<<oboje smo se počeli smijati.Bili su mi to najdraži trenuci našeg druženja.Obožavala sam sve na njemu.Imao je svileno smeđu kosu i rupice na obrazima kada se mješio.Bio je moje visine pa nije izgledao tako dominantno kao tata nad mamom.Bio je vitke linije,kao i svi mi.Debljina se tada smatrala oholom i rasipnom.Samo je jedan dječak,Mitch,bio debeljuškast u našoj školi nitko se nije smio družiti s njim i provesori su uvjek nalazili izgovor zašto on ne može sudjelovati u nekom projektu ili zašto baš uvjek njega prozivaju pred ploču,ili zašto baš uvjek on dobije ravnalom po ruci kad u razredu nastane galama.
>>Pa trebali bi kreuti,Wendy.Pada mrak,a meni se baš ne upada u nevolju večeras.Tebi ?<<dodao je uz smješak.
>>Ne,ne baš.Ovo je bio previše dobar dan da bismo ga pokvarili.Možda neki drugi put.<<
>>Uredu,vidimo se onda sutra.<<svatko je otišao na svoju stranu ulice.Nismo to tada znali,ali ovo je bio zadnji put da se družimo.Bilo je ovo naše zbogom.

Moje ime je Wendy Darling.I ovo je priča o tome kako su mi uzeli sve što imam i volim.A ja sam se odlućila osvetiti,no moja osveta nije išla po planu.Od samoga je početka krenul loše,a kasnije...sve je postalo još i gore.

4.godine kasnije

Iz sna me trgnula ista mora koju sanjam već nekoliko mjeseci...Nekada je to bio predivan san koji se tokom godina pretvori u noćnu moru.Ne pamtim kad se to točno dogodilo,ali prilično sam sigurna da nije bilo dugo nakon što su me odvojili od braće i smjestili u zasebnu sobu na kraju hodnika gornjega kata.Soba je bila ugodna,oduvjek je bila tamo samo je nitko nije primječivao.Nekada smo je koristili kao špilju gusara u kojoj se Petar i Kuka bore do smrti.
To nam je bila najdraža priča...i igra.Bio je to moj stari san,usnula sam ga još kao mala....puno prije Johna i Michaela.Nakon što se John rodio pričala sam mu priču dok ju još nije mogao niti razumjeti.Moji su roditelji tada to smatrali slatkim...ne znam što se od tada promjenilo.A kada se rodio Michael pričali bismo mu je zajedno.Ja bih započela,a onda bi se on svako toliko ubacio i počeo se bacati po sobi dočaravajuči djelove borbe i bjega.Michael je bio jako mali pa bi nas samo u čudu promatrao,ni John nije bo puno veći pa bi njegove vratolomije često završavale nespretnim padovima i ozljedima.A sve je to trebalo sakriti od roditelja...što nije bilo baš lagano budući da su uvjek vrijeme provodili u dnevnom boravku,a naša soba se nalazila odmah iznad...Kada su dečki malo narasli nastao je pravi nered naša priča je potpuno oživjela.Bila je to sada legenda koja se svake većeri odigravala po našoj kući.Bila je to priča o dječaku...toliko blijedo crvene kose da je više izgledala naranđasto,uvjek širokog osmjeha na licu u svojoj zelenoj kombinaciji.Bio je pravi veseljak,uvjek u borbi za pravdu,u vječitoj borbi protiv zločestog Kapetana Kuke.Bile su to prave epske bitke pravo mačevanje koje je potrajalo satima,a pobjedu bi uvjek odni Petar Pan.Jedino što nismo mogli napraviti u svojoj sobi bilo je letenje,taj dio priče osato je ne oživljen.Dok se jednoga dana nisam sjetila da zamjenimo uloge...Umjesto mene Michael će biti Petar,a umjesto njih dvojice zajedno (Michael bi sjeo Johnu na leđa pa bi me jurili po kući glumeći zajedno Kuku),sada će John biti  Kuka.
„Ali onda ti nećeš moći glumiti Wend.“pobunio se Michael.
„Da to baš nije uredu.Smislit ćemo nešto drugo.“John je već poćeo raditi na novoj podjeli uloga.
„Ja mogu biti bilo koji drugi gusar sa broda.A uostlom ovako će Petar zaista moći letjeti.Možemo ga podići Johne.“bila sam uzbuđena kao i oni ovako je cjela priča oživljena.Neko smo vrijeme igrali tako no počelo mi je smetati to što sad kad sam bila gusar,više se nisu igrali toliko samnom.Posatala sam nebitna.Pa ipak borbe su se uvjek odvijale između Petra Pana i Kapetana Kuke.Odlučila sam ne raditi probleme,pa sam postala let.Svaki put kad je Michael trebao poletjeti da pobjegne Kuki ja bih uskočila i tako sam postala opet dio igre.A onda je sve odjednom nestalo.Roditelji su me odvojili...

Sadašnjost.....

Otišla sam do prozora i udahnula svježi noćni zrak.Pokušala sam razbistriti glavu.Pokušala sam izbaciti iz glave sve te prizore...I te krvave blijedoočnice nekada radosnih očiju koje me promatraju gotovo gladne bola.Te monstruzne oči koje kao da upijaju moju patnju.Pogledam vedro nebo nad Londonom,i pomislim koliko je tamo sad izgubljenih duša poput moje.Koliko dijece bi sada život dalo da mogu biti bli gdje drugdje.Bilo tko drugi.Naslonim se na prozor,a onda mi u oku upadne skupina dijece dolje ispod našeg stana na ulici,bezbrižno se smiješkaju jedni drugima.Izgledaju kao da ih nije briga što sviće,a oni nisu kod kuće.Vjerojatno siročad.Uvijek se žale na njih,preglasno prolaze ulicama u gluhi sat i remete javni red i mir...dok odrasli prigovaraju mi bi sve dali za jednu noć lutanja s njima.
I tako potaknuta željom po tko zna koji put,počela sam se penjati na prozor.U početku kada bi me uhvatili lagala bih.
>>Ali,ovako bolje vidim sat.<<,ali nakon nekog vremena dječija glupost nije više bila objašnjenje.Pa je otac odlucio da će mi izbiti tu glupost iz glave.Ponekad se pitam kako zna da sam opet tu...Da opet ramišljam o tome.
Baš kada sam pomislila na njega ulazi u sobu gotovo rušeći vrata svojim ulaskom.Zaljeće se prema meni skidajući me sa prozora.Viče nešto u mome smijeru.Nisam sigurna što točno.Prestala sam slušati prije gotovo godinu dana.Ali znam da mu je među dražima,>>Jesi li ti normalna ?Želiš li da svi zaju da je u kući Darling luda kći ?<< ili >>Što da te netko vidi ? Kako da obajsnim ostalima ovu tvoju...tvoju ...aaa.<< Tada obično krenu batine ako već nisu.Počne sa čupanjem kose i šamarima.Rijetko koristi šaru jer onda nemogu nekoliko dana u školu.S vremenom se ispraksirao,pa je počeo udarati i u tijelo.Odječa sve skriva...Pa tako i pravu narav uglađenog gospodina,oca i muža....glava obitelji Darling savršen po svakome pogledu,a onda se kulise spuste,a sporedne uloge dobiju što ih slijedi.