Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

33.

Helena

Neizvjesnost je dio života. Neizvjesnost je nepoznavanje budućih događaja. Ja sam svoju neizvjesnost doživjela. Ni u snu sanjala nisam da će se sve ovako preokrenuti. Bojala sam se ovog novog života koji raste ispod moga srca, ali imala sam vjere da će s njim sve biti lakše kao što uvijek i je. Imala sam vjere u nas i da mi sve možemo. Imala sam vjeru, ali sam je izgubila onoga trena kada je odšetao od mene. Nitko me nikada toliko nije slomio. Nikada se u nikoga toliko nisam zaljubila. Nikada nikome nisam vjerovala toliko koliko njemu. Nikada se nikome nisam dala, a on je bio taj koji me je imao jednim pogledom. Je li moguće da sam tako gadno pogriješila? Je li moguće da ljubav na prvi pogled ne postoji. Je li moguće da mi nikada nismo postojali? Je li, prokleto, moguće da on nije moj Romeo?

„Hej, mačko, što je bilo?" Ušetam u sobu rasplakana i slomljena. Mislila sam kako bi bilo najbolje isplakati se u tome parku, a zatim se vratiti u sobu, ali nisam uspjela. Nisam se mogla vratiti kao da se ništa nije dogodilo. Kako sam se mogla vratiti jaka kada sam bila slomljena? On me slomio. „Zar nije dobro prošlo?" Anet mi priđe postavljajući svoje ruke na moja ramena. Kad sam se u podsvijesti vratila u prošlost. Kad sam se sjetila njegovih grubih riječi kako mi nismo nikada bili mi, da nikada nećemo i da me samo iskoristio opet sam briznula u plač.

„Hej, hej, smiri se!" Obuhvatila je moju glavu jednom rukom uvlačeći me u svoj topao zagrljaj. Zabila sam glavu na njezina prsa plačući kao kišna godina. Osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce. Više se nisam veselila djetetu niti svojoj budućnosti jer cijeli moj plan je pao u vodu. Povrijedio me više nego Luka. Uništio me riječima. „Što se dogodilo, zaboga?" Prstima je prolazila po mojoj glavi pokušavajući me utješiti. Nisam mogla doći do kisika koliko sam glasno jecala i plakala. Podigla mi je glavu sa svojih prsa. Obuhvatila mi je lice svojim dlanovima. Natjerala me da je pogledam točno u oči. „Što se dogodilo, Hel?" Palčevima mi pobriše slane kapljice suza s obraza.

„Thomas je prekinuo sa mnom." Tiho kažem dok polako zatvaram oči nesvjesno time puštajući suze na svoje obraze.

„Molim?" U nevjerici progovori. Pusti moje obraze. Okrene mi leđa, te zareži par puta, a onda se opet okrene prema meni. „Koja je to pička pa ja ću ga ubiti! Zadavit ću ga, majke mi!" Počne vikati na što je ja zgrabim za ručne zglobove jer je već i rukama počela mahati.

„Nećeš!"

„Kako to misliš neću!? Lik te napumpa i onda.."

„On ne zna za dijete, Anet!" Prekinem je. Pustim njezina ramena koja sam obuhvatila u neočekivanom živčanom napadu. Ne znam zašto je prekinuo sve veze sa mnom, ali zbog djeteta sigurno nije jer za njega ni ne zna.

„Okej, smiri se. Ne smiješ se uzrujavati." Smireno mi uzvrati. No to mene ne smiri nego me još više uzruja.

„Ne mogu, Anet! Kako se mogu smiriti kada nemam blagog pojma zašto je to napravio!" Polako počnem histerizirati. Znam da ne bih smjela, ali jače je od mene.

„Znam, ali moraš, Hel. Misli na dijete, molim te. Dosta se sranja dogodilo danas." Kada shvatim da ima pravo kimnem glavom par puta. Smirim se, uravnotežim disanje i promislim malo o svemu ovome. Kada izračunam sve u glavi, Thomasove riječi i moje stanje, pogledam u Anet.

„Želim kući, Anet. Treba mi odmor. Treba mi moj dom." Gledala me par minuta zbunjeno i šutke, a onda je zakimala glavom.

„Okej, ako tako želiš." Pogledam u pod razmišljajući, a onda potvrdim činjenicu sljedećim riječima.

„Da, želim." Okrenem se prema ormaru, te iz njega izvadim ruksak. „Pričekaj samo da uzmem par stvari." Dodam. Uzmem par majici iz ormara i jednu trenirku. Potrpam donji veš. U tom trenutku u sobu ulazi Beatris, zastaje na vratima. Pogled joj bježi s Anet na mene dok Anet i ja gledamo u nju.

„Prekidam li nešto?" Sarkastično upita, a kada joj se pogled prikvači na mene kako trpam stvari u ruksak odmah se uozbilji. „Hel, ti ideš nekamo?" Pogledam u Anet dajući joj signal da izađe.

„Okej, čekam te vani." Kaže, te izađe. Stanem ispred Bee.

„Idem kod mame na par dana."

„Zašto?" Skupila je obrve zbunjeno gledajući čas u mene čas u ruksak.

„Jer mi treba malo mira. Ovaj grad je preplavljen žurbom i stresom. Nedostaje mi moj Split." Smislim nekakav razlog. Istina mi je da mi treba odmor, ali sigurna sam da ga neću dobiti kod mame. Ona će me samo još više uzrujati. Želim vidjeti tatu. To je nekako i jedini razlog zašto idem.

„Vratit ćeš se, zar ne?" Drhtavim glasom upita. Izazove maleni osmijeh na mome licu.

„Naravno da hoću, Bea." Privučem je u svoj zagrljaj. Pozdravila sam se s Beom. Anet i ja smo kupile autobusne karte za Split. Nisam bila pričljiva cijelim putem. Kako da budem pričljiva kada me ostavio otac mog nerođenog djeteta i to bez ikakvog normalnog razloga. Cijelim putem sam razmišljala što sam napravila. Kako li sam ga povrijedila. Vrtjela sam film unazad kako bih se prisjetila gdje sam pogriješila, ali nisam pronalazila nikakvo racionalno objašnjenje. A onda sam u međuvremenu prestala razmišljati o njemu. Počela sam razmišljati o mami i kako će reagirati kada me ugleda pred vratima. Znala sam da će mi trljati sol na ranu. Bila sam svjesna toga, ali ona mi je sve što mi je ostalo. Tri sata su brzo preletjela i ja sam se već našla pred njezinim pragom. Anet je inzistirala da ide sa mnom, no odbila sam je uvjeravajući da ću biti dobro. Time sam i samu sebe uvjeravala. Skupim snage pozvonivši. Njezina plava kosa zaleprša kada otvori vrata. Njezine plave oči se rašire u čuđenju.

„Zdravo, majko." Nekako progovorim s knedlom u grlu. Položila je ruke preko grudiju ljutito me gledajući.

„Rekla sam ti da će ti iščupati srce prije ili kasnije." Preokrenem očima na njezinu izjavu. Znala sam da s njom neće biti lako, ali baš da mi odmah na početku prigovara to nisam očekivala.

„Stvarno mi trenutno ne trebaju tvoji podrugljivi komentari, mama." Njezin se pogled smekša. Spusti ruke pomaknuvši se s vrata pokazujući mi da uđem. Produžim u dnevni boravak.

„Što ti je napravio da čujem!?" Ušetala je za mnom. Odložim ruksak na trosjed. Pogled spustim na pod. Gutam ogromne knedle, grizem usnicu, zadržavam suze u očima. Ali nemoguće je jer već u sljedećem trenutku ih osjetim na svojim obrazima. Podignem glavu prema njoj.

„Dijete.." Zajecam izgovarajući tu riječ. Njezine oči se automatski rašire. Ruke koje je bila prekrižila na grudima sada ih je spustila uz svoje tijelo. Gledala me slomljenu. Njezin pogled mi je sve govorio. Neće biti dobro. Počinila sam grešku i napravila jednu. Njezin pogled je govorio da se mogu kompletno pozdraviti sa svojom nerođenom bebom.