Sjedeći na podu, u kutku mračne sobe, polako sam počeo shvatati koliko blizu je kraj. Kako se približavao pedalj po pedalj, poput hijene kada ide prema svom plijenu. Misli su odlutale u nepoznatom pravcu, daleko u krajnost. Više nisam vidio jasnu sliku tog par metara udaljenog stola, niti sjaj lampe na njemu. Umjesto toga, vidio sam jasnu sliku onoga o čemu sam razmišljao. Kao da se strmoglavo spotakla te pala pred moje oči i zamijenila nijemu realnost, onu nespokojnu, otežalu i vječnu. Vidio sam čovjeka kako u naručju drži ženu u nekoj tako uskoj, bijeloj haljini. Dobro, ne baš tako bijeloj kakva je bila prije tih krvavih mrlja koje su u sekundi pronašle svoje mjesto na njoj. Kao da sam nekako volio u strahu, pomalo radoznalo zaviriti u tamni dio svoga srca, i otvoriti pandorinu kutiju, pustiti svaku vrstu zla da izađe na vidjelo, da ljudima pokažem da imam i tamnu stranu. Ili je možda bolje da to i ovog puta sačuvam za sebe. Ne bi oni to razumjeli. Ne bi razumjeli da je moja tamna strana bolja za njih, da je svako zlo o kom razmišljam sigurnije za njih. Ponovo mi je zasmetala ta žuta svjetlost, kojom je mjesec probadao te tamno crne oblake, i ponovo narušavao tamu u kojoj sam se tako dobro osjećao. Ponovo sam osjećao svaki moj uzdah, tu tjeskobu u grudima, te sam na trenutke gubio zrak. Ipak, sa svakim bolnim uzdahom, osjećao sam smješak na svom licu. Da, bio sam ovisan o boli, kao narkoman o igli. Uživao sam dok me je bol trgala na komade. Pitam se o čemu bi razmišljala ta radoznala lica kada bi ugledala moj osmijeh, dok bol naprosto isijava iz mene. Šta bi rekli kada bi im pričao o svom razgovoru sa duhom koji je već dosta godina kao podstanar u meni, iako mu nikada nije palo na pamet da plaća kiriju za taj svoj život u kom je znao uživati. Čak nikada nije htio da uživa dok sam ja tu, kao da se bojao da bih i ja htio biti sretan na trenutak. Ponekad bih se krio u mračnom dijelu uma, te u labirintu naišao na njega, kako gleda slike mojih sjećanja, i tako drsko se smije. U tom trenu bih zdrobio čašu u mojoj ruci, istu onu iz koje sam često pio neki loš viski, kada bi me sustigla sjećanja na sreću. Tako lako bi protutnjala mojim mislima, poput uragana koji nosi sve pred sobom. A ipak nisu mogla odnijeti te pijavice koje su se lijepile za moju dušu, i sisele je sve do mog zadnjeg daha. Još jedna ispijena boca viskija, i posljednja cigara u već zgužvanom paklu je pronašla put do mojih prstiju, dok sam drugom rukom, već mahinalno tražio svoj upaljač, te sam nekako uspio i zapaliti tu cigaru. Osjećao sam čežnju za njenim rukama, te se ponovo uputio u potragu za svojom depresijom, u strahu da je ne izgubim. Kroz maglu od dima sam nekako pronašao svoj krevet, te sam samo pao na njega. Usporeno, poput lista, koji već skoro pa istruhao čeka da padne na zemlju i utone u vječni spokoj. Ipak, sjećanja su pokucala na drvena vrata moga uma, te tako jednostavno provalila zadnju liniju odbrane i natjerala me da razmišljam o njoj. Znam, kriva je za sve ali bih volio još jedan nož zabijen u moje tijelo. Samo, ovog puta želim njene usne na svojim, i moj pogled u njene modro plave oči, i osjećajući kako taj nož pronalazi savršen put do moga srca, ovog puta nestajem u vrtlogu tame. Sada-zauvijek.
