Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

34.

Lucija

Kako da opišem bol koju trenutno osjećam? A tek strah? Lucija Martin se nikada nije bojala. Uvijek je hodala dignute glave i razbijala svaki zid koji se našao pred njom. Je li moguće da mi je jedno dijete uništilo samopouzdanje? Ipak sam ga imala previše, gdje li je ishlapilo? Da budem iskrena, žao mi je ovoga djeteta. Žao mi je što neće ugledati svjetlo dana. Što neće doživjeti svoj život. Nije trebalo nastati uopće, ali za to ga ne mogu kriviti. To je samo i jedino moja krivica. Moja odgovornost. Ali mamina odluka. Njezina je ipak zadnja. Moja majka je oduvijek bila pristojna žena. Udala se za bogatog Talijana, a čim se rastala morala je napustiti državu jer je za nju to bila sramota. Bilo ju je sram biti rastavljena. A sada se hoće riješiti svoga unuka jer ju je sram što je njezina vlastita kćer spavala s njezinim nećakom. Osjećam se krivom, a mislim kako sam nevina. Nisam znala da smo Mislav i ja išta u rodu. Pa što ako oboje imamo riđu kosu, zar sam po tome trebala shvatiti? Da mi je mama više pričala o svojoj obitelji, nego da ih je skrivala kao mačka rep do ovoga ne bi došlo, jel da?

„Lucija, uskoro si na redu.“ Majka me obavijesti. Prodorno me gleda. Sjedile smo u bolničkom hodniku čekajući red za moj abortus. Majka je već u veliko bila ljuta i nervozna jer je liječnik kasnio na dogovoreni termin.

„Mama, kako si saznala za Mislava i mene?“ Znatiželjno je upitam. To pitanje mi se motalo po glavi ovih par tjedana, ali nisam imala snage pitati je.

„Nije bitno.“ Okrene glavu od mene.

„Zaslužujem znati! Ako već ovo radiš onda zaslužujem znati!“ Povisim ton glasa. Njezin pogled je odmah našao moj. Gledale smo se šutke psujući se pogledima. Mrzila sam je otkad se rastala od tate. Iako ju je prevario mrzila sam to što je mene isključila iz svoga života odmah nakon što je to saznala. Mrzila sam što više nismo bile najbolje prijateljice. Možda sam baš zbog nje postala hladnokrvna kurva jer me boljela činjenica što je i mene isključila iz svoga života. Bože, znam da sam pogriješila i zgriješila puno puta, ali zaslužujem bar malo istine, ako ne ljubavi.

„Beatris mi je rekla da si imala aferu s Mislavom. Nisam htjela u to vjerovati. Htjela sam sjesti i s tobom popričati, ali kada sam došla doma i ugledala test za trudnoću.. Shvatila sam da je Beatris imala pravo.“ Gledam je i gutam ogromne knedle boli i patnje. Slušam je dok mi razara srce na sitne komadiće. Samo jedno se pitam, zar sam ja toliko grozna osoba da se samo mene kažnjava za greške? Zar je Mislav potpuno nevin u cijelom ovom kaosu?

„Žao mi je što sam onako burno reagirala kada sam za to saznala. Krivila sam te, a nisi kriva. Ja sam kriva jer ti nisam pričala o rodbini više i jer te nisam s njima prije upoznala. Ali ne mogu vratiti vrijeme koliko god ja to željela. Želim da shvatiš da ovo što radim, radim za tvoje i djetetovo dobro. Da dijete nije Mislavovo ovo nikada ne bih napravila, ali okolnosti su drugačije i moramo se pomiriti s time.“ Položi svoju ruku na moju nogu. Udijelila mi je kratki smiješak pun potpore. 

„Gospođice Martin, žao mi je što kasnim. Možemo li započeti?“ Podignem pogled prema liječniku koji se upravo pojavio. Zatim se moj pogled spoji s maminim. Znam da ovo moram napraviti i nema mi druge. Duboko udahnem. Ustanem se, te pođem za liječnikom. Već sada me peče grižnja savjesti, a ne želim ni znati što će tek biti kasnije, ali mama kaže da je ovako najbolje pa vjerojatno i je. Prostorija je bila zagušljiva i malena. „Za početak sjednite na krevet.“

Kimnem glavom. Smjestim se na krevet. Ubijanje djeteta samo po sebi zvuči grozno i bolno. Bolno za dušu. Sve što se dogodilo u toj prostoriji želim da ostane tamo. Iza tih vrata. Želim pokušati zaboraviti kako sam upravo ubila svoje dijete. Iskrena da budem, radije bih ga rodila i odgojila na poseban način. Rodio bi se različit od svih, ali baš po tome bi bio poseban. Ali sada ne mogu vratiti vrijeme. Što je učinjeno, učinjeno je. Sve što sada mogu je ili žaliti ili dignuti glavu gore i ići dalje. Liječnik je rekao da je sve prošlo po planu. Rekao je da ćemo pričekati sat vremena da vidimo mogu li ići kući. U tih sat vremena sam dosta razmišljala i htjela sam svoje dijete natrag. Čak mislim da je ova greška gora od stvaranja tog djeteta. Ubila sam ga. Zar za to ne postoji kazna? Nekako mislim da je moja mama ovo napravila radi sebe, a ne radi mene i toga djeteta. Ona nije htjela bježati iz ove države. Nije htjela da na naslovnici novina piše kako je njezina kćer zatrudnjela s bratićem. Nije ju bilo briga za moje mišljenje. Uvjerila me je da je to za svačiju dobrobit, ali sada tek vidim da je to bilo samo za njezinu dobrobit. Platila je koliko god su htjeli, samo da to čudo nestane. Ona je pobijedila. Uspjela je. Ona se veseli dok se ja grizem.

„Sve je odlično prošlo, gospođice Martin. Možete ići kući, samo pijte ove lijekove. Sve piše u uputama.“ Pružio mi je kutijicu antibiotika. Nijemo sam ju promatrala. Jedva sam je primila u svoje ruke. Tiho sam mu se zahvalila, a onda sam napustila prostoriju. Izlazeći van primijetila sam ga kako sjedi nestrpljivo čekajući rezultate. Tapkao je jednom nogom. Zakašljala sam se kako bih privukla njegovu pažnju. Ubrzo je njegov pogled bio na meni.

„Lucija..“ Ustao se, došao je do mene. Nježno je prstima dotaknuo moje podlaktice. „Kako je prošlo?“ Zabrinuto je upitao. Kimnula sam glavom potvrdno. Jedva sam pričala, bila sam potpuno nijema. Riječi kao da nisu htjele izaći iz mojih usta.

„Dobro. Moram piti ove lijekove.“ Nekako provalim preko usana. Skupim snage pogledati ga u oči. „Kako si znao da sam ovdje?“ Cijenim što je došao jer je pokazao da u njemu postoji bar malo ljudskosti.

„Andreas mi je rekao.“ Ironično se nasmijem. Naravno da je. „Misliš li da je to bila najpametnija i najbolja odluka?“ Duboko udahnem. Više ni sama ne znam što je bilo najbolje i najpametnije. Ali više nije ni bitno jer vrijeme ne mogu vratiti.

„Mislave.. ovako je najbolje. Ti i ja nismo jedno za drugo nikako. Najbolje je da sve ovo zaboravimo i da svatko krene svojim putem.“ Kimne glavom slažući se sa mnom. Izgubila sam sve ono što sam mislila da imam. Izgubila sam ljubav koju zapravo nikada nisam imala i izgubila sam jedinu stvar koja mi je mogla dati ljubav. Ali život daje i uzima i na to se moram priviknuti.