Ponovo dišem

PRVO POGLAVLJE

E živote kurvo. Nekom si majka, a nekom maćeha.

Danas je 5.godina kako sam se udala, isprva sam mislila, bila ubijeđena da je to čovjek mojih snova s kojim ću uživati u životu, svaki dan će mi dati zagrljaj i poljubac kada dođe s posla, a ja ću ga uvijek čekati raširenih ruku. Na početku je stvarno bilo tako. Mislila sam da ništa ne može ugroziti naš brak. Smatrala sam se onom sretnicom koju njezin čovjek voli najviše na svijetu i kojemu ništa nije problem napraviti za svoju ženu. Bila sam toliko zaljubljena da mi sama pomisao na to da se raziđemo, stvarala bol u grudima. Kako se vrijeme odmicalo, ne znam ni kada točno, promjenio se. U međuvremenu, ja sam zatrudnjela. Bila sam tako sretna, sretna što ću baš sa njim imati dijete i što ćemo ga skupa odgajati. Dijete će nas još više zbližiti. Živjela sam u tom oblaku.

Danas nam je 5. Godišnjica braka. Došla sam na ideju da pokušam probuditi staru vatru u njemu, možda sam ipak ja napravila neki problem i on se promjenio, moram saznati što ga to muči. Prije nego dođe, ja ću obući neku lijepu usku haljinu, nabaciti malo šminke, dotjerati se, skuhati nešto fino i dočekati ga kao nekad. Na to će morati reagirati, sigurna sam. I evo ga, treba doći svaki tren. Kucanje na vratima probudi moje uzbuđenje i krenem prema njemu, nabacim veliki osmjeh.

''a kuda ti ideš?'' – nije me čak ni pozdravio, ovo nema popravka

''ne idem nigdje, malo sam se uredila za tebe, sviđa ti se?'' – pokušam razvedriti situaciju

''ne znam samo zašto izmišljaš gluposti, mogla bi mi staviti jelo na stol''

''am, dobro, evo odmah ću. Jesi li se umorio na poslu?''

'' jesam, šta si ti danas radila? Vidim da je sve kako sam i ostavio.''

'' malo sam pospremala, oprala veš, skuhala...''

''znači ništa''

'' molim? Kako ništa? Pa čitav dan sam u pokretu, uz to sam i sa djetotom bila u šetnji''

''da si nešto radila, vidjelo bi se. Efektivnog rada si imala pola sata, ako i toliko.''

''dobro, kako ti kažeš'' – povukla sam se, znam da se ne vrijedi svađati. Ponovo će dignuti ruku na mene

''naravno, ja sam ovdje ipak gazda''

Klimnula sam samo glavom i na tren se okrenula, ali me snažna bol u glavi spriječi bilo šta dalje, on me je uhvatio za kosu i povukao tako da vidjela iznad sebe njega i onaj pogled u njegovim očima koji mi govori da ću nadrapati kako god okrenem.

''da li sam bio jasan kada sam rekao da sam ipak ja ovdje gazda? Jer nisam čuo odgovor.''

''da, bio si jasan. Nisam mislila ništa ružno...''

''ti nisi ovdje da misliš, jer ti nisi sposobna za to. Zato te nitko ni neće zaposliti, za drugo i nisi.''

Suze su mi same krenule, više nisam mogla izdržati bol, izdržati njegove ružne riječi kojima me ponižava. Zašto je postalo tako grozno, a bilo je tako lijepo. Što sam ja to njemu skrivila da me tako mrzi, a sve sam mu dala. Dala sam mu svoju dušu, srce i život na dlanu. Sa njim sam se osjećala najsigurnijom osobnom na svijetu, a sada se osjećam kao da gubim sve što mogu imati. Ne želim otići od njega, imamo dijete, nije dobro da ju razdvajam od oca, bez obzira kakav on bio prema meni. Srećom, moja mezimica sada spava i ne vidi kako je tata loš prema mami. Bojim se da bi se prepala i doživjela traume. A to nipošto ne želim.

''samo znaš plakati, konkretnog posla se ne znaš uhvatiti.. kakva si ti to žena? Od svih ja nađem ljenčugu prve klase.''

Bole me te riječi, znam za sebe da nisam tako odgajana da budem lijena, uvijek sam težila tome da se nešto stvara u životu i da se kućni poslovi obavljaju, nikada ništa njega nije dočekalo. Sve sam sama određivala. Ali on toga očito nije svjestan. Sada me već okreće prema sebi i prima za vrat, a bijes mu pršti iz očiju. Gušim se, nemam zraka, vikala bi upomoć ali ne mogu pustiti ni glasa. Plač moje mezimice ga trgne i pusti me, okrene se i sjedne za stol, a ja kašljem i kašljam, lupam se po prsima da dođem do zraka, suze mi idu, vrat me i dalje boli. Brzo brišem suze i trčim u sobu djetetu, grlim ju jako, možda čak i prejako, bojim se za nas. Najbolje da mu se danas više ne obračam. Da,tako će biti najbolje.