Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

37.

Helena

Kada sam ga ugledala osjećaj sreće me je preplavio, ali znala sam da ga ne bih trebala osjećati. Nisam mu htjela reći za dijete nakon onog incidenta u parku. Htjela sam da to dijete ostane moja mala tajna jer mislim da ga on ne zaslužuje, ali moja majka, kao i uvijek, sve je morala pokvariti. Uvijek se petlja tamo gdje ne bi trebalo. Volim je, ali nekada zna pretjerati. Dovraga, volim i njega. Ali to što je napravio je jednostavno neoprostivo. Nisam se mogla odmah vratiti u vučiji brlog. Trebao mi je bijeg od realnosti. Prošetala sam se do groblja. On je trenutno jedini koji mi treba i koji mi može pomoći. Stala sam pred njegov grob. Dvije vaze stoje pored spomenika. Svaka na svojem rubu. U svakoj je buket umjetnog cvijeća. To me razočara. Majka je uvijek održavala njegov grob. Svaki tjedan bi u vazama bile svježe ruže. Sada su bili umjetni buketi s par lampiona. Ispred groba bio je jedan razbijen lampion. Čučnula sam kako bih ga pokupila. Odložila sam ga sa strane kako bih ga kasnije mogla pokupiti i odnijeti u kantu za smeće. Sjela sam na grob.

„Nedostaješ mi, tata.“ Tiho sam rekla. Ubija me saznanje da leži tri metra ispod mene. Ispod ove hladne zemlje. Voljela bih da je ovdje, da nije poginuo i da mi ga Bog nije prerano oduzeo. Voljela bih da me sada može zagrliti i reći mi kako će sve biti dobro. Želim ga natrag pa bilo to samo na par minuta. Boli me činjenica da sam već zaboravila kako zvuči njegov glas. Počinjem ga zaboravljati baš kao i moja majka. Voljela bih da je samo tu pored mene. Treba mi očeva utjeha. Očev zagrljaj. Treba mi netko tko će uvijek biti na mojoj strani.

„Prazan je svijet bez tebe. Nemaš pojma koliko je prazan. Rekao si da kada narastem da ću se snaći u svijetu, ali istina je tata, da se uopće ne snalazim. Nisam se uklopila u svijet. Svijet me ne prihvaća. Rekao si da ću jednog dana pronaći svoju ljubav i da ću biti sretna. Rekao si da ćeš ga isprašiti svaki put kada me povrijedi.“ Nisam mogla kontrolirati suze koje su se odlučile spustiti niz moje obraze. Gušila sam se u njima. Osjećala sam kako su mi obrazi užaren, nos mi je šmrkav, a oči pune slanih suza. Zajecam vrlo glasno kada me probode užasna bol u srcu.

„Gdje si sada da ga naprašiš kada me povrijedio? Gdje, tata!?“ Zaderem se jecajući. Prislonim glavu na njegov spomenik. Zažmirim pokušavajući uravnotežiti disanje. „Postat ćeš djed. Šteta što nećeš biti ovdje. Bio bi divan djed. Mogu te samo zamisliti. Uvijek bi je učio nečemu novome, radio bi sve što sam ja zabranila, kršio bi moja pravila. Baš kao što si to radio sa mnom protiv mame.“

Nasmiješim se kada se prisjetim svoga djetinjstva. Majka je bila vještica koja bi ponekad dignula ruku na mene, a tata je bio dobra vila. Zato se sada na svaki nagli trzaj ili udarac prestrašim. Jer je moja majka dizala ruku na mene dok tate ne bi bilo kod kuće. Nikada nisam razumjela zašto je to radila. Nisam bila problematično dijete, ali za nju očito jesam.

„Nekada se pitam jesi li to namjerno napravio? Ostavio nas. Jesi li se namjerno ili bez razmišljanja bacio pred taj metak da zaštitiš stranca? Jesi li razmišljao o posljedicama? Jesi li razmišljao o meni?“ Zbunjeno postavljam pitanja na koja nikada neću dobiti odgovor. Ali lakše mi je u duši kada ih samo postavim. „Možda sada ispadam previše bahata i sebična. Ipak si spasio čovjekov život. To ti je bio posao. Spašavati i štiti građane. Samo nisam bila spremna da te izgubim. Ne tako brzo.“ Teško izdahnem.

„Oprosti. Oprosti što nisam uspjela biti odlična kćer kako je mama željela. Razočarala sam nju, a zasigurno i tebe.“ Ugrizem donju usnicu zubima kako bih se suzdržala od plakanja. Čvrsto stisnem oči dopuštajući zadnjim suzama da skliznu. Kada ponovno otvorim oči ispustim jedan uzdah olakšanja.

„Ne znam što da radim trenutno, tata. Izgubljena sam.“ Pogledam u nebu tražeći nekakav njegov znak. Na lice mi se spusti jedna kapljica kiše. Spustim glavu prema spomeniku. „Želiš da odem, ha?“ Ironično kažem. Ustanem se, te uzmem onaj razbijeni lampion. Pogledam u grob. Tako bih voljela da mogu čuti njegov savjet. On bi znao što trebam napraviti u ovome trenutku. „Snaći ću se ja, ne brini.“

Okrenem se uputivši se prema kući. Prođem pored kante za smeće, te u nju ubacim razbijeni lampion. Dok sam ja došla do kuće noć je već u veliko pala. Zahladilo je. Ruke sam prekrižila na grudima radi hladnoće. Ušla sam u kuću. Nevoljno sam se krenula uspeti po stepenicama, no krajičkom oka sam u kuhinji zapazila mamu kako priča s nekime. Provirila sam u kuhinju kako bih vidjela s kime razgovara. Kada me je opazila radosno je uzviknula.

„Helena, vratila si se! Odlično, to znači da možemo ići!“ Zbunjeno sam ju pogledala podignuvši jednu obrvu.

„Ići kamo?“ Pogledala sam u visokog muškarca, srednjih godina i prosječne građe. Gledao me s jednim velikim smiješkom.

„Ovo je liječnik Mintas. On će ti obaviti par pregleda, pa ćemo znati kako i što dalje.“ Moja majka držala je visok stav i ogroman smiješak.

„Preglede za što?“ Uplašeno upitam želeći da ne kaže ono na što mislim. Ne želim da itko radi neke preglede i pretrage na meni prije nego saznam tko su i što su. Nisu svi liječnici isti. A ovaj je sigurno potplaćen od strane moje majke.

„Za dijete, naravno. Tako da možemo dogovoriti abortus.“ Uspaničim se. Abortus? Ja ne želim abortus. Srce mi počne brže kucati. Histerično počnem disati. „Odi se presvući gore, hajde. Mi te čekamo ovdje.“

Potvrdno kimnem glavom. Nestanem iz kuhinje, te se užurbano popnem uz stepenice do svoje sobe. Uđem u nju zaključavši vrata za sobom. Histerično uzmem mobitel. Okrenem Thomasov broj. Napišem mu brzinski poruku nadajući se da će je vidjeti što prije. Nadajući se da je još u Splitu.

Dođi brzo do mene. Mama će me odvesti u bolnicu na abortus. Molim te, požuri, bojim se.

Bacim mobitel na krevet. Dođem do ormara. Uzmem neku odjeću za presvući se. Odugovlačila sam što sam duže mogla. Kad sam se obukla pogledala sam na mobitel da vidim je li mi Thomas odgovorio, ali nikakvog odgovora nije bilo. Teško ispuhnem. Očito ću se sama morati izvući iz ovog problema. Spustim se dolje do kuhinje.

„Oh, odlično, gotova si!“ Moja majka veselo krikne. „Hajdemo, onda!“
Zgrabi me za ruku povlačeći me prema izlazu iz kuće. Onaj liječnik je već bio u autu koji se nalazio pored našeg auta u dvorištu. Mama je zaključavala vrata dok sam ja iščekivala Thomasa. Tako sam žarko htjela da iskoči od nekud i spasi me od moje lude majke. Ali to se nije ostvarilo i mama me ubrzo uvela u auto. Sjela sam na zadnje sjedište dok se ona udobno smjestila na suvozačevo mjesto. Liječnik Mintas je upalio motor auta i pokrenuo isti. Krenuo je izaći iz dvorišta kada je odjednom naglo zakočio i natjerao me da se brzinski primim za sjedalo ispred sebe.

„Koji vrag?“ Zbunjeno je rekao.

„Što nije u redu?“ Upitala je moja mama.

„Neki luđak mi je zablokirao put svojim autom.“ Odgovorio je Mintas. Na njegovu izjavu brzo se okrenem iza kako bih vidjela tko je to. Ugledam Thomasa kako izlazi iz auta i kreće prema nama. Sretno uzviknem. Brzo otvorim vrata i potrčim prema njemu.

„Helena, stani!“ Začula sam mamin oštar glas, ali nisam se zaustavila. Znala sam da mi je ovo jedina šansa za spas moga djeteta. Dotrčim do Thomasa bacajući mu se u zagrljaj. Čvrsto me primi zaranjajući svoj nos u moju kosu. „Helena, vrati se u auto!“ Začujem ponovno glas svoje majke na što se brzo udaljim od Thomasa stajući pored njega. Držao me za struk čvrsto. Ona i Mintas su stali na par metara od nas. „Helena, vrati se u auto. Nemoj me tjerati da upotrebljavam silu.“ Zaprijetila mi je oštro. Imala je pogled ubojice. Isti onaj pogled koji je imala dok me tukla.

„Ona ne ide nigdje s vama.“ Thomas je stao ispred mene ne dajući im blizu. „Helena, uđi u auto.“ Rekao mi je. Potvrdno sam kimnula glavom iako me nije mogao vidjeti. Krenula sam prema autu, no mamin glas me zaustavi.

„Uđeš li sada u taj auto, neće ti se pisati dobro, vjeruj mi Helena.“ Pogledala sam je u te plave oči. Prisjetila sam se svega. Kako sam uvijek pokušala biti savršena za nju, a njoj nikada nije bilo dosta. Sada joj neću dati da ima kontrolu nada mnom. Ne sada kada je moje dijete u pitanju. Potegnula sam kvaku auta te ušla u isti. Za minutu se Thomas okrenuo i ušao u auto. Moja majka nije ništa poduzela. Gledala nas je kako odlazimo. Ali znala sam da to što nas nije spriječila ne znači da je odustala.